Mike Watt, kalifornijski punk rocker i bezvremenski glazbenik vraća se u Rijeku sa svojim novim bendom Il sogno del marinaio i nastupa 18. listopada u Klub.u na Trsatu.

Watt je poznat po radu u kultnim bendovima punk rock scene Minuteman i Firehose, snimao je bass na albumu »Evol« Sonic Youtha, te bio u bendu s Eddijem Vedderom i Daveom Grohlom. Dugačak je popis s kim i gdje je sve Watt surađivao, izdvojiti treba 2003. kad je svirao u okupljenim Stoogesima, te 2008. kada dobiva nagradu za životno djelo Bass Player Magazinea koju mu uručuje Flea iz Red Hot Chilli Peppersa.

Il Sogno Del Marinaio, što na talijanskom znači Mornarov san, trenutni je Wattov glazbeni projekt koji uz njega čine Andrea Belfi (bubanj) i Stefano Pilia (gitara). Kemija u bendu je besprijekorna, kako na pozornici tako i u studiju, stoga i nije čudno da su se odlučili za još jedan studijski album, osim onog iz 2009. »La Busta Gialla« i europsku turneju koja ih dovodi i do Rijeke. Upravo je novo gostovanje pred riječkom publikom povod za razmjenu nekoliko pitanja s Wattom.

Bez očekivanja, samo nadanja

Vraćate se u Rijeku. Što ovog puta očekujete od publike i što publika može očekivati od vas?

– Nemam očekivanja od publike, to bi ipak bilo suviše zahtjevno. No imam nadanja da će publika biti otvorenog uma i spremna za zabavu. Ono što publika može očekivati od nas jest da ćemo dati sve od sebe. Velika je čast za Il sogno del marinaio nastup u Rijeci, jer je to naš prvi nastup u ovoj postavi.

Jesu li vam turneje još uvijek uzbudljivo iskustvo?

– Naravno, turneje su za mene vrlo uzbudljivo iskustvo i to već više od 30 godina. Vjerujem da od svakog mogu ponešto naučiti, pa su svirke u različitim gradovima jako važne.

Gdje ste se našli s dečkima iz Il sogno del marinaio?

– Dečki iz benda, gitarist Stefano Pilia i bubnjar Andrea Belfi su me pozvali.

Koja je vaša veza s Italijom? I kako je bilo snimati album u Italiji?

– Rodbina moje majke je iz Italije, tako da sam krvno vezan. Naravno, glazba je velika i najvažnija poveznica. Dečki su me pozvali da sviram s njima i ja sam prihvatio pozivnicu. To zapravo nije moj bend, već glazbena suradnja. Napisao sam uostalom samo trećinu zajedničkog materijala. Oba naša albuma snimali smo u Italiji i jako sam uživao. I also dig the chow big time!

Basom protiv nevolja

Recite nam više o vašem glazbenom odrastanju. Zašto baš bas? Tko su vam bili uzori

– Majka D. Boona (Dennes Dale D. Boon bio je pjevač, autor i gitarist trija Minutemen, op.a) dala mi je bas gitaru kad mi je bilo 12 godina kako bismo nas dvojica mogla nakon škole kod kuće svirati i tako ne upadati u nevolje.
Jack Bruce bio je moj prvi veliki uzor. Nakon njega to su postali i James Jamerson i Larry Graham sa soul i r’n’b muzikom, pa John Entwistle i Geezer Butler s engleskim rockom. I Richard Hell je imao nevjerojatan utjecaj na mene u punk fazi.

U kojem ste trenutku shvatili da ćete imati glazbenu karijeru?

– U vrijeme benda fIREHOSE sam počeo živjeti od glazbe.

Kako vam je bilo biti dijelom bendova Minuteman i Firehose?

– The Minutemen mi je bio sve, on je razlog što danas sviram. fIREHOSE je bio jako važan jer sam izgubio The Minutemena kad sam izgubio D. Boona (poginuo je 1985. u prometnoj nesreći u dobi od 27 godina, op. a.)

A kako je bilo raditi sa Sonic Youthom, Eddijem Vedderom, Daveom Grohlom Stoogesima? Riječ o potpuno različitim iskustvima?

– Osjećam da je svaki glazbenik kojeg ste spomenuli, ali i mnogi, mnogi drugi koje niste, meni dao nešto, odnosno naučio sam nešto od njih. Naravno, za mene su to vrlo različita iskustva, no to je tako kad učite od individualaca koji su spremni podijeliti svoja iskustva s vama. Zahvalan sam svima koji su bili u tom smislu darežljivi prema meni.

Što vam predstavlja najveći izazov u stvaranju glazbe? Je li vam ugodnije u studiju ili na pozornici? Koju fazu stvaranja glazbe najviše volite?

– Najveći izazov je, naravno, biti kreativan. Taj »problem« ne smije nikad biti »riješen« jer vjerujem da on stoji iza svega. Svaka je situacija posebna, drugačija, pa ne volim generalizirati. Volim i studio i pozornicu, ali i jedno i drugo me ponekad može jako uplašiti i mogu biti jako nervozan. Teško je to predvidjeti. Uživam u svakoj etapi glazbenog putovanja, svaka me nečemu nauči i u svakoj pronađem nešto zanimljivo.

Sredstvo, a ne cilj

Tehnologija, uključujući onu glazbenu, napreduje vrlo brzo. Koliko je ona važna u procesu stvaranja glazbe i jeste li više za »staru školu«?

– Tehnologija je samo sredstvo, ne i cilj. Svjedočio sam njenom ubrzanom napretku, a najbolje što je donijela jest da su danas stvari puno jeftinije. Kao što sam prije naglasio, najveći je izazov biti kreativan, i ni jedna tehnologija ne može »riješiti« taj »problem«. Zapravo, ne želim ni da pokuša.

Što biste savjetovali mladima koji žele biti glazbenici?

– Oslobodite svoju kreativnost, neka glazba bude vaša ekspresija, a ne samo forma. Nek’ vas drugi upoznaju kao vas, ali i uživajte u suradnji s drugima. Mislim da postoji bezbroj načina za živjeti glazbu, ne samo jedan. Budite znatiželjni, u stalnoj potrazi, i otvoreni prema eksperimentiranju.

Komentari

komentara