Greaseballs su legendarna rock’n’roll četvorka koju su u drugoj polovici ’80-ih u Zagrebu osnovali tinejdžeri Davor Viduka (Kawasaki 3p, Kojoti, Majke, Pips Chips & Videoclips), Danilo Šerbedžija, Vjeran Plavčić, Darko Klarić i Arsen Novak na čijem mjestu danas sjedi Ivica Dajak.

Biografija benda kaže da u vrijeme kada su osnovani i kada su djelovali, Greaseballs su bili daleko najjači bend unutar subkulturne rockabilly zajednice. No, kako im je zvuk bio inficiran utjecajem punka, garage rocka i bazičnog rock’n’rolla, njihov se značaj širio daleko izvan spomenute zajednice. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, bend je konačno, nakon 26. godina, 24. rujna napokon dočekali objavu svog prvog, istoimenog albuma. Album »Greaseballs« donosi 12 pjesama, a sniman je tijekom svibnja i lipnja 2016. godine u Dancing Bear studiju. Producirao ga je Davor Viduka, a snimao Ante Prgin Surka.

– Ovaj album je trebao izaći još davne 1990. ali zbog spleta nesretnih okolnosti nikada nije zaživio. Zaslugom Dancing Beara konačno držimo u rukama svoj dugoiščekivani album koji je prvenstveno tu zbog ovih pjesama i svih ljudi koji su voljeli i još vole Greaseballs. Hvala vam na tolikom strpljenju, 26 godina nije malo! On je posveta našim tinejdžerskim godinama i nekom sretnijem vremenu – stoji na coveru albuma.

Nestvaran osjećaj

Album ste čekali punih 26 godina. Kakav je bio osjećaj uzeti ploču u ruke i vidjeti te klince na coveru?

DAVOR: Osjećaj je odličan, a slika klinaca na prednjem omotu je toliko davna i daleka da mi se čini potpuno nestvarno. Kao što smo i spomenuli, ovaj album je podsjećanje na neka druga vremena, bezbrižno djetinjstvo, a ta slika je podsjetnik na vrijeme kad smo po cijele dane sjedili na Zdencu i živjeli na razdaljini Zdenac – omladinski, lijepo se provodili, tulumarili svaki dan i još bili u poznatom bendu u Zagrebu.

Iznenađenje je došlo vrlo brzo – »skinuli« ste Thompsona s trona najprodavanijeg albuma u Hrvatskoj?

DANILO: Samo na jedan tjedan, ali i to je velika stvar. Biti najprodavaniji album tjedna i to ne prvi tjedan, dakle ne računajući prodane albume na promociji, za jedan je rocknroll bend velika stvar. Davor ga je skinuo više puta i sa Kawasaki 3P-om, hehehe…

Podjednako matori

Osobna zadovoljština po principu »znali smo da imamo hit album«?

DANILO: Ne bih to nazvao zadovoljštinom jer i da niti jedan primjerak nije prodan, mi bismo opet bili sretni jer smo ostvarili nešto što smo bili krenuli stvarati prije mnogo godina. Čovjek se uvijek najbolje osjeća kad ispuni zacrtano. Sretni smo što smo završili album, ostalo sve je samo dobrodošao bonus.

Greaseballs je osnovan u drugoj polovici ’80-ih godina u Zagrebu. Tada ste bili tinejdžeri…

DAVOR: Da, imali smo 15,16 godina, nakon početnog ispitivanja snaga, u bend sam doveo Danila pa onda i Vjerana i Klaru, a nakon nekog vremena nam se pridružio i Arsen. Klara je malo stariji, u ono vrijeme tih par godina je značilo puno pa nam je bio kao stariji brat. Sada smo svi podjednako matori.

Slovili ste za najbolji demo bend, obilježili rockabilly scenu ne samo Zagreba, vaši su koncerti bili rasprodani, imali ste »vojsku« fanova. Zašto album nije tada izašao? Snimili ste materijal u Jugotonu?

DAVOR: Da, svirali smo po cijeloj ex Yu. Samo u Zagrebu smo više od 20 puta rasprodali legendarni Kulušić. Moramo biti iskreni i reći da mi nikad nismo bili čisti rockabilly bend. U našim pjesmama od početka se mogao čuti utjecaj Stray Catsa, ali isto tako su važnu ulogu imali i C. Berry, E. Cochran, The Clash, The Ramones… Možda je u tome i tajna naše mnogobrojne publike na koncertima, i tada kao i danas. Na naše koncerte u Kulušiću osamdesetih nisu dolazili samo rokeri, nego i punkeri i ostali kojima se sviđala naša raznovrsnost i energija u muzici. Album za Jugoton je došao kao neki normalan slijed, snimili smo album kod Trulog u studiju ali nismo bili skroz zadovoljni. U međuvremenu smo otišli u vojsku i kad smo se vratili, htjeli smo malo zašarafiti, očvrsnuti album, ali naišli smo na nerazumijevanje s druge strane pa je taj projekt propao.

Vrlo lako i bezbrižno

Koliko ste radili na materijalu prije objave, odnosno koliko ste intervenirali u taj materijal?

VJERAN: Davor je odabrao od svih tih 12 pjesama koje nas najbolje predstavljaju, promijenio je muziku na par njih i usmjerio ih više prema garage rocku ’60-tih jer to mu je falilo. Imali smo rockabilly ’50-tih i punk rock ’70-tih tako da je sad album muzički zaokružena cjelina i zajedno s Danilom promijenio samo one najinfantilnije dijelove tekstova jer ih je pisao kao 16-godišnjak.

Davore, kako je bilo svirati stvari koje ste napisali kao 16-godišnjak?

DAVOR: Vrlo lako i bezbrižno. Nisam uopće brinuo o nekoj tekstualnoj ‘dubini’ ili o nekim ‘perfekcionističkim’ aranžmanima jer s 15,16 godina obično to ne radiš. Zato sam sada malo ozbiljnije prionuo cijelom materijalu jer sam ujedno i producent, pa sam morao paziti na svaku i najmanju sitnicu.

Vjerane, a pjevati te pjesme?

VJERAN: Nije se puno toga promijenilo, tako da mi i danas sve pjesme leže kao i onda, osim što mi je glas promijenio boju pa danas zvuči malo grublje i ‘zrelije’.

Mislite li da bi stvari išle drugačije da je taj album izašao kako je planirano, krajem osamdesetih, početkom devedesetih?

DAVOR: To je hipotetsko pitanje, ali u Jugotonu su računali na 50.000 prodanih komada – što je danas naravno nezamisliva cifra… A opet da se to dogodilo, tko zna bi li kasnije prošao sve što sam prošao s muzikom: od Majki, pa Pipsa, pa sam osnovao i bio autor u Kojotima, kao i sada kad sam već dugo s Kawasaki 3P-om… Naravno, surađivao sam s još puno ljudi i bendova. Drago mi je što sam na neki način zaokružio priču ovim albumom.

Davore, vama je to bio prvi bend? Zašto rockabilly?

DAVOR: Tako se potrefilo, ja sam naravno kao i svaki klinac počeo svirati gitaru najviše zbog Beatlesa, ali u ranim tinejdžerskim godinama kad je normalno da počinješ izlaziti i pripadati nekoj subkulturnoj ekipi, mene je prvo privukao punk, tj. bio sam punker, ali vrlo brzo – tko zna zašto – pojavila se masa te rockabilly ekipe u Zagrebu i ja sam im se spontano priključio iako sam bio najmlađi. Zato je ta kombinacija ranog punk rocka i rockabillyja bila prisutna u našoj muzici.

Danilo, vi ste iz uspješnih glazbenih prešli u još uspješnije redateljske vode? Da je album izašao kad je trebao, bi li vaša karijera išla u drugom smjeru?

DANILO: Sumnjam. Teško je živjeti od glazbe pa bih zasigurno otišao putem kojim sam otišao. Možda drugačijim ritmom, ali mislim da bi bilo više manje isto. Smatram se veoma sretnim čovjekom jer se bavim filmom i glazbom. Ne znam zaista u čemu više uživam.

Zaokružena cjelina

Prvu fazu benda zaključili su pozivi u vojsku. Ponovno okupljanje se događa 2008. povodom kompilacije koja okuplja hrvatske rockabilly bendove. Dolazi do promjene bubnjara, ali i novog poziva za snimanje albuma i to za Croatia Records. Zašto taj drugi pokušaj pada u vodu?

DAVOR: Da, u ovom ponovnom okupljanju od glavne postave s kraja osamdesetih nedostaje jedino Arsen Novak. Arsen na žalost zbog privatnih problema nije više mogao biti dio ove priče pa je umjesto njega došao naš stari rockabilly frend iz onih vremena, a sada bubnjar Zadruge Ico Dajak. Više se i ne sjećam zašto nismo snimili iz drugog puta ploču, krenuli smo, ali više na svoju ruku snimati uz neki djelomičan dogovor s CR-om koji nikad nije prešao na papir pa je sve to obustavljeno.

Ipak, bili ste uporni, Davore, niste odustali? Vjerovali ste u materijal ili ste htjeli da to vaše glazbeno djetinjstvo dobije konkretan oblik?

DAVOR: Pa to je nešto što me svrbjelo od tada, pogotovo nakon dva neuspjela pokušaja s Jugotonom i Croatia Recordsom, ali pošto sam sve albume Kojota i Kawasaki 3p-a izdao za svoju već, mogu reći, matičnu kuću Dancing Bear, bio sam 100 posto siguran kad se s njima dogovorim, da će se to i ostvariti i tako je i bilo. Album je tu, i to i na CD-u, ali i LP-u, tj. vinilu, što mi je bilo posebno važno pa su mi dragi ljudi iz Dancing Beara ispunili i tu želju i jako sam im zahvalan na tome.

Zašto je izbor pao baš na ovih 12 pjesama?

DAVOR: Zato jer su nam to najdraže pjesme. Ostavili smo ih par i za drugi album. Mogli smo staviti još koju autorsku, a maknuti recimo obradu od Ramonesa, ali namjerno smo ovako napravili jer kao što smo rekli, sada je album zaokružena cjelina i to su Greaseballs.

Na albumu je i jedna nova stvar – »ABS«?

DANILO: U pauzama između obaveza i sviranja u bendu, često doma sviruckam, pišem tekstove, tražim neku muziku pa kad je Davor rekao da bi bilo dobro imati na albumu i jednu novu, ja sam na probu došao s prijedlogom ove pjesme, dečkima se svidjela i odlučili smo je snimiti.

Posebno vrijeme

Na coveru piše da je ovo album koji Greaseballse predstavlja u pravom svjetlu i koji je posveta vašim tinejdžerskim godinama i nekom sretnijem vremenu.

DANILO: Da. Iako stariji, nismo se ništa omekšali. Obično bendovi s godinama nauče svirati i omekšaju. Mislim da smo mi, iako svirački puno bolji nego prije, ostali čvrsti i žestoki kao u najboljim danima. Zapravo najbolji dani su nam baš sada. Uživamo u koncertima i u albumu. Što se nekog sretnijeg vremena tiče, govorimo o vremenu bez obaveza, bez briga koje nas muče kao odrasle osobe. Biti tinejdžer u osamdesetima u Zagrebu je bila privilegija. Ljudi su bili na ulicama, izlazilo se u Kulušić, Lapidarij, Jabuku, Omladinski… Koncerti su bili svaki dan. To je zaista bilo posebno vrijeme.

Danas, tri desetljeća kasnije, jeste li ponosni na te klince i mislite li da bi ti klinci bili ponosni na vas danas?

DAVOR: Hm, ponosni na klince? Možda. Lijepo smo se provodili, radili svašta, a ostali smo čitavi i zdravi, a bi li klinci bili ponosni na nas, to ne znam, ali mislim da bi!

Svirka u Vintage Industrial Baru

U petak 23. prosinca u Vintage Industrial Baru bit će održan najbolji rockabilly party u Zagrebu. Te večeri bit će održan legendarni Blue Moon program, ali ovoga puta u božićnoj ediciji. Nastupit će The Greaseballs koji su baš nedavno pred prepunim klubom održali koncertnu promociju istoimenog albuma te legendarni Fantomi.

Talentirani prijatelji

Snimanju novog albuma pripomogli su prijatelji i fanovi?

DAVOR: Đorđe Stijepović – fantastičan kontrabasist, moj dragi prijatelj Tomfa iz K3P-a, Ivana Rushaidat – najljepši ženski glas u Hrvatskoj. Tu je i Mario Bočić na saxofonu, Gojko Tomljanović na klavijaturama. Puno im hvala jer su svi puno pridonijeli cijelom albumu s entuzijazmom i talentom.

 

Komentari

komentara