Lovely Quinces, odnosno mlada splitska kantautorica Dunja Ercegović iza sebe ima i više nego uspješno razdoblje.

Njen EP »Meet Me In Moscow« našao se u finalnom krugu nominacija u kategoriji Europski nezavisni album godine biran od strane Impale, udruženja nezavisnih izdavača. Izdanje Lovely Quinces našlo se u odabranom krugu 19 nominiranih među kojima su ugledna svjetska imena poput Sleaford Modsa, Armina van Buurena i Josea Gonzaleza. Prvo je to diskografsko izdanje Lovely Quinces od debija iz 2013. godine. U te dvije godine puno toga se događalo u karijeri Dunje Ercegović, od otvaranja za Tame Impalu i Morcheebu te rasprodanih klubova u Hrvatskoj preko nastupa u regiji i Europi do prekooceanskih izleta na SXSW, u New York, Chicago i Toronto. S grupom Giant Sand odsvirala je, kao predizvođač izvodeći nekoliko svojih pjesama, te kao prateći vokal u GS setu, europsku turneju u kojoj se istaknuo sjajan nastup na Primavera Sound festivalu u Barceloni pred gotovo 5.000 ljudi. Odmah nakon te serije uslijedila je ona s Thurston Moore Bandom gdje je kao predizvođačica zasvirala na četiri koncerta. Ovih dana našla se u središtu pozornosti domaćih medija i javnosti jer je stala pred kolonu »Hod za život«, odnosno takozvanu pro-life povorku katoličkih i konzervativnih udruga koje promoviraju pravo na život od začeća do smrti. No Dunja o politici ne voli i ne želi razgovarati, ali zato smo nekoliko pitanja razmijenili o uspješnom razdoblju, svirkama, glazbi i željama.

Snimanje albuma

Sve je dobro počelo još prošle godine, a nastavilo se i ove. Imate niz zanimljivih nastupa ovog proljeća i ljeta?

– Pa evo koncertni niz započinje večeras s Reflektorom u Zagrebu, to će biti moj prvi koncert u Zagrebu nakon dugo vremena tj. nakon rasprodane Tvornice u pregrađenom velikom pogonu. Nakon toga ću nastupati uglavnom po regiji, sve su to više-manje neki festivali ili gostovanja. Ove godine sam puno manje svirala jer sam se usredotočila na snimanje albuma.

Na Reflektoru dijelite pozornicu s Annom Calvi, no već ste nastupali s nekim velikim imenima kao što su Giant Sand, Thurston Moore Band, Morcheeba, Tame Impala i Kurt Vile. Što ste naučili od njih, kakva su to bila iskustva?

– Iskustva su bila jako pozitivna, naučila sam mnogo o svijetu glazbe i kako se treba dosta žrtvovati ako se želiš baviti i živjeti od glazbe. Imala sam sreću da sam bila na turneji s divnim ljudima i naučila sam živjeti iz kofera, te iskusiti kako je to svirati svaki dan u drugome gradu.

Nastupili ste i na Waves Vienna i SXSW festivalima. Kako ste zadovoljni s predstavljanjem na tim pozornicama?

– Ma i inače sam jako zadovoljna svojim inozemnim nastupima, mislim da je svaki nastup prošao poprilično uspješno i drago mi je vidjeti reakcije publike iz drugih zemalja. SXSW je bio highlight moje skromne karijere.

Veliko priznanje

 
Onda je stigla i nominacija za nagradu Europski nezavisni album godine u izboru Impale, udruženja nezavisnih izdavača, vaš EP »Meet Me In Moscow« našao se u finalu?

– Takvo nešto nisam očekivala, pogotovo naći se u konkurenciji s takvim velikim imenima… Još kad se sjetim tko je prethodnih godina dobio tu nagradu… Naravno, nisam se nadala nikakvoj pobjedi, a već je bila dovoljna čast što sam se našla u finalu, tako da se ne bunim. Najviše mi je drago i zbog mog producenta Marka Mrakovčića, zaslužio je da se čuje za njega jer je nevjerojatno talentiran.

Koliko sve to utječe na vas u smislu razvijanja? I koliko ta predstavljanja utječu da vaša glazba stigne do što više ušiju, ne samo u Hrvatskoj?

– Uvijek nastojim ići polako, ali sigurno. Fokusirana sam prvenstveno na glazbu i ne bavim se nikakvim marketinškim strategijama, no svjesna sam da nastupi u inozemstvu i sudjelovanje u ovakvim natjecanjima pomažu da se moja glazba čuje malo dalje.

Doduše, možda bi bilo i boljih rezultata kad bih se zaista dala 100 posto, ali ograničena sam vremenom i drugim obvezama poput završavanja fakulteta… Zato se nadam da ću uskoro moći skroz osloboditi svoj raspored i baviti se samo glazbom, stvarati što više i svirati što više.

Podržavate i kolege na sceni, sudjelovali ste u nastajanju albuma trija Punčke. Kako gledate na tu bujajuću mladu indie kantautorsku scenu u Hrvata?

– Mislim da se mi svi uzajamno jako podržavamo, bar sam ja dobila takav dojam. Cure iz Punčki su moje drage frendice i vjerujem u ono što rade tako da mi je bilo drago kad su me pitale za suradnju.

Indie scena itekako buja i ima dosta kvalitetnih izvođača, bendova, ali eto još nije zaokupila pažnju većih medija, valjda će se i to uskoro promjeniti.

Najteže je doma

S kritikom imate dobar odnos, a s publikom? Postoji li u Hrvatskoj dovoljno klubova i pozornica za scenu? Gdje najviše volite svirati? Kako stojite na domaćem terenu, u Splitu?

– Pokušavam maknuti barijeru između izvođača i publike, zato često na svojim koncertima pričam između pjesama, pokušavam se što više približiti publici. Ne volim pridavati mitski značaj tome što radim. Mislim da bi trebalo biti više klubova za indie scenu, čak i po možda manjim mjestima. Najviše volim svirati izvan Hrvatske, ali to je zato što je mnogo lakše, manji mi je pressing jer me nitko izvan ovih granica baš i ne poznaje, osim možda eto tu po regiji. U Splitu mi je najteže svirati, ali to nije ništa čudno jer je dobro poznato – najteže je svirati doma.

Što je vama najvažniji trenutak vaše dosadašnje karijere?

– Najvažniji trenutak je vjerojatno moj prvi koncert, jer nakon toga ništa više nije bilo isto. Odlučila sam se za taj presudni korak, za tu pozornicu i mogu reći da sam nevjerojatno zahvalna za sve što se poslije dogodilo u mojoj skromnoj karijeri koja je zaista u samom začetku. Ne treba se previše opustiti i uobraziti… Ostavljam mjesta za još dosta dobrih i važnih trenutaka.

Komentari

komentara