Luka Benčić, Matko Botić, Ištvan Širola i Jasmin Đečević, skraćeno My Buddy Moose. Riječka americana četvorka na pragu je objave dugoočekivanog, četvrtog studijskog izdanja kojim će obilježiti i desetu godišnjicu diskografske aktivnosti, a o novim pjesmama, radosti zajedničkog muziciranja, probama i koncertima, kompromislima i fanovima, razgovarali smo s alfom i omegom benda Lukom Benčićem.

– Album je gotov, masteriran je i uskoro bi trebao biti objavljen. Deset godina od našeg prvog izdanja padalo je na ljeto 2016., taman u vrijeme kada smo dovršili miks našeg četvrtog albuma, ali zbog niza tehničkih razloga, ponajprije finaliziranja dogovora s diskografima, čekanja masteringa i rada na omotu, objavit ćemo ga 2017. godine, nešto prije 11. obljetnice, tako da smo jubilej u prošlog godini obilježili puštanjem u promet novog singla, pjesme »Terrible Place« za koju ćemo uskoro imati i video spot. Na albumu će se naći deset pjesama, a sve su snimljene u studiju G.I.S. na Kastvu, sa snimateljem Matejem Zecom. Neke od pjesama naša publika je već mogla čuti, jer smo još 2014. izbacili dva singla, »My People« i »Second Best« koje će se također naći na našem novom izdanju. Praktički, bazu albuma smo snimili u tri dana, uživo u studiju, kao na probi, a kasnije smo nadosnimili vokale i neke »začinske« instrumente, uglavnom klavijature i udaraljke. Produkcije smo se ovoga puta uhvatili sami, uz asistenciju spomenutog Zeca i Matthewa Emersona Browna koji nam je miksao album. Osjetili smo jednostavno da smo zreli da se sami uhvatimo tog posla i jako smo zadovoljni rezultatom.

Nepotrebna čistoća

Zanimljivo je da je producent Matthew Emerson Brown. Kako je došlo do te suradnje i što je on, uz Zeca, donio zvuku?

– S Brownom smo stupili u kontakt na sugestiju Chrisa Eckmana koji nam je producirao prethodni album. Matthew Brown je, naime, miksao album Walkaboutsa i Chris ga je preporučio kao čovjeka koji bi mogao razumjeti našu glazbu i postići ono što mi želimo dobiti s novim albumom, a to je kombinacija studijske live svirke koja i dalje dominira, ali uz određenu nadogradnju u vidu slojeva dodatnih instrumenata, pojedinih studijskih efekata i slično. Zec nam je, recimo, bio veliki korektiv tijekom samog snimanja, on je i sam odličan glazbenik i jako dobro razumije glazbu, može osjetiti koja izvedba ima više energije, koliko smo »unutra« i ostale finese. S Brownom je, pak, bila suradnja »na neviđeno«, s obzirom da smo mu slali trake, uz osnovne upute kako bi mi željeli da pojedina pjesma zvuči, a on nam je onda vraćao gotove mikseve. Radi se o čovjeku s jako puno snimateljskog iskustva, inače odličnom gitaristu, koji je nedavno iz SAD-a preselio u Europu. To miksanje »na daljinu« pokazalo se, u našem slučaju, kao jako sretno rješenje. Veliki problem kada je bend u studiju tijekom miksa zna biti pretjerano uplitanje članova, jer prirodno je da svatko ima drugačiju viziju, i onda rezultat može ispasti neko kompromisno rješenje koje je »ni tu ni tamo«. Ovako, kada dobiješ gotov miks na mail, stvar funkcionira sasvim drugačije. Naravno, mogu se raditi revizije, preinake i novi miksevi u nedogled, ali to onda ne bi imalo nekog smisla. Sjajna je stvar što je Brown kao »čovjek sa strane« čuo ono što mi ponekad ne čujemo, isticao u miksu neke stvari koje mi možda sami ne bi istakli, a s druge strane, izrezao stvari za koje bi procijenio da su višak, i u konačnici, kako god bi stizala nova gotova pjesma na mail, više nego ugodno bi se iznenadili onime što je izvukao iz naše snimke. U tom smislu, Brown je odigrao iznimno važnu ulogu u oblikovanju zvuka novog albuma, i pojedinačno, po pjesmama, i kao cjeline.

2385036

S Eckmanom ste surađivali na albumima »Wonderful Feeling of Emptiness« i »Shine! Shine! Shine!«. Koliko je glazbeno prijateljstvo s Eckmanom utjecalo na vas kao autora i cijeli bend?

– Suradnja s Eckmanom jedno je od vrednijih iskustava u našoj karijeri. Walkaboutse smo slušali i voljeli i prije nego je uopće postojao My Buddy Moose tako da nam je bilo iznimno drago prvo kada nam je gostovao na albumu, a kasnije i kada nas je producirao i svirao s nama na nekoliko koncerata. Od čovjeka poput njega, koji je u glazbi već više od 30 godina i kao izvođač i kao producent, a odnedavno i voditelj i suvlasnik izdavačke kuće, stvarno se ima puno toga za naučiti, a nama su kao bendu najbitniji bili savjeti o koncipiranju albuma, kao i sva iskustva sa snimanja. Iz zajedničkog rada u studiju naučili smo, ili bolje rečeno ohrabrili se prepustiti politici po kojoj je feeling unesen u pjesmu puno važniji od čistoće izvedbe, u smislu da nekad i prva verzija može biti ona prava, odnosno da ne treba previše drviti po pjesmi jer uzastopna ponavljanja ne znače nužno i bolji rezultat. Naravno, to se odnosi na bend koji radi na naš način, tako da pjesme pripremi i uvježba u garaži, a u studiju ih onda samo zabilježi na trake. Ima puno bendova koji albume rade u studiju, i to zna biti sjajno, u smislu da studijska oprema i mogućnosti koje studio pruža postaju »dodatni instrument« u bendu, ali to je skroz drugačiji pristup koji je prilično skup jer studijski dani koštaju. Mi smo maksimalno ekonomizirali taj proces i Chris nam je dao potvrdu da i takav pristup može dati odličan rezultat.

Trajna vrijednost

Baš kao i prethodni, i ovaj ste album uglavnom snimali uživo. Jeste li uspjeli na »traci« uhvatiti prepoznatljivu energiju koja odlikuje vaše koncerte?

– Živa svirka u studiju nešto je drugačija od one na koncertima. U studiju treba voditi računa o stotinu sitnih detalja, prvenstveno o tempu pjesme, a na koncertima to nije toliko bitno i možeš si dozvoliti da te adrenalin ponese. Ali, jednako kao i na koncertima, i u studijsku izvedbu treba unijeti energiju, treba proraditi ta kemija među članovima benda, u čemu smo, vjerujem, uspjeli. Uz par izuzetaka, ja osobno ne volim live albume jer mi snimka koncerta nikada nije ni blizu iskustvu slušanja koncerta uživo tako da odvajam ta dva svijeta. Koncert je koncert, album je album, to je zasebno umjetničko djelo i nastojim na to i gledati na taj način. Po mom mišljenju, živa svirka u studiju je standard za bend poput našeg, ljestvica ispod koje nema smisla ići. Nije to naša izmišljotina, većina bendova koje volim radi na taj način. Taj glazbeni razgovor, interakcija četiri čovjeka s instrumentima, najbolje se može uhvatiti snimanjem uživo. Svaka sitna greškica, svaka nesavršenost, na kraju pjesmi daje tu personaliziranu notu, dozu unikatnosti. To je ono što neke velike albume u povijesti glazbe čini posebnim, recimo kod Bob Dylana, ili kod nekih ranijih radova Beatlesa, nebitno. Vjerujem da se ta kompaktnost benda koji svira zajedno u prostoriji osjeti na finalnom proizvodu, iako slušatelj to možda i neće čuti na prvu.

Tko su bili prvi »slušači«? Do čijeg mišljenja držite?

– Držim do mišljenja ljudi koji vole glazbu My Buddy Moosea jer to znači da imaju dobar ukus. Šalim se, naravno. Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Uglavnom mi je važno mišljenje ljudi koji istinske vole glazbu, a na koji način to prepoznajem, to mi je teško definirati. U tom ključu je išao i odabir naših prvih slušača, ali radije ne bih otkrivao tko su oni. Reakcije su bile odlične, a nadam se da će tako ostati i s ljudima koje ne poznajemo.

Uvijek imate neke zanimljive goste. Koga možemo čuti na novom albumu?

– Ovoga puta imamo gošću, to je Ivana Smolović, sjajna kantautorica iz Beograda, koja je s nama snimila jedan duet.

2385150

Zanimljivo da će se i novi album pojaviti na vinilu. Znam da vas taj »crni komad plastike« jako veseli?

– Objava albuma na vinilu je nešto što je zadnjih godina, nakon dugog perioda CD-a, ponovno postalo standard i to je vrlo dobrodošla pojava. Nadam se da to neće biti trend koji će se ponovno ugasiti. Vinil je sasvim posebno slušalačko iskustvo, traži predanost, posvećenost albumu, jer nema preskakanja, šaltanja pjesama, a glazba dolazi u prvi plan. To je ritual. Osim toga, vinilna ploča je artefakt, nešto što ima trajnu vrijednost, i sentimentalnu i materijalnu.

Najbolji prijatelji

Prošlo je deset godina od vašeg prvog albuma »My Buddy Moose«. Što se sve dogodilo u tih deset godina? Jeste li danas »pametniji«?

– Uf, dogodilo se svašta, a ono što je nama najbitnije jest da smo stvorili bazu fanova po manje – više cijeloj regiji. Nakon što osnuješ bend i kreneš raditi pjesme lijep taj osjećaj da ljudi izvan nekog kruga prijatelja i poznanika prepoznaju i vole to što radiš, a to nam se počelo događati još uoči objave prvog albuma, kada smo krenuli ekstenzivnije svirati i cijela priča je od tada malo po malo rasla. Pametniji smo svakako i na poslovnom i na privatnom planu. Iz današnje perspektive žao mi je što smo propustili neke prilike koje možda u to vrijeme nismo vidjeli kao prilike koje ne treba propuštati. Ali, sa svakom novom godinom i sa svakim novim izdanjem otvaraju se neke nove situacije i to je ono što veseli. U svakom slučaju, zadovoljni smo smjerom u kojem se My Buddy Moose priča razvija.

Više od 12 godina svirate u istoj postavi. Obišli ste cijelu ex-Yu i nešto nejugoslavenskih EU zemalja, odsvirali stotine sati koncerata i tisuće sati proba.

– Činjenica da su u bendu cijelo vrijeme isti ljudi je od neprocjenjive vrijednosti. Mi nismo samo glazbeni suradnici, mi smo najbolji prijatelji. To je izuzetno bitno kada to silno vrijeme provodiš s istim ljudima u kombiju, na probama, na stageu… Prijateljstvo je nešto što bendu osigurava da kroz sve probleme na koje neminovno nailazi prođe neoštećen. Takva atmosfera uvijek te gura da ideš naprijed. Vjerojatno bi bilo puno teže, da ne kažem neizvedivo, da smo tek u nekakvim formalnim, profesionalnim odnosima, da se članstvo stalno mijenja… Pitanje je da li bi onda sve skupa toliko dugo trajalo.

2385158

Posebnu bazu fanova imate u Novom Sadu? Koliko mi je poznato, tamo imate neke od najvećih i najvjernijih sljedbenika?

– To je odnos koji se stvorio odmah nakon naša prva dva koncerta u Novom Sadu. Išli smo zajedno s nekad aktivnim bendom The Pontiacs, bivši The Stoned Cows, mislim da je to bilo negdje 2010., i u tri dana radili dvije svirke u Novom Sadu, jednu u Beogradu. Entuzijazam s kojim su nas prihvatili, toplina s kojom su nas dočekali, bili su zadivljujući. Od tada, gledamo da par puta godišnje sviramo u tom gradu i svaki puta je sve bolje. Jedna od najljepših stvari kada imaš bend su ta prijateljstva koja se rađaju i njeguju, po gradovima i državama u koje bi, u nekim drugim okolnostima, eventualno navraćao kao turist i teško da bi ikoga tako kvalitetno upoznao.

Uvijek naprijed

Što vam danas čini radost zajedničkog muziciranja?

– Možda zvuči pretenciozno, ali radost muziciranja nam je danas ista, ako ne i veća, nego na početku. Probe su nešto što je za My Buddy Moose i dalje obaveza i zadovoljstvo barem dva puta tjedno, isto tako, probe su određeni oblik eskapizma, prilika da se otresemo od svakodnevnih problema. Na probama sviramo kao da smo na koncertu i možda nam zato to pričinjava toliko zadovoljstvo. Rijetko ponavljamo određene dijelove pjesama, ne radimo te dosadne stvari, da uvježbavamo par taktova sat – dva. Čak i kada radimo novi materijal, a to je otprilike stalno, pjesme uvijek sviramo u cjelini, i ako nam legnu odmah, super, a ako ne, vraćamo im se kasnije. Nekada to bude i nakon par godina. Konstantno guramo naprijed, tako da već u ovom trenutku imamo dovoljno materijala i za peti album prije nego što je četvrti uopće izašao. To je nešto što konstantno ispunjava čovjeka.

Je li se vaš pristup stvaranju glazbe, stvaranju pjesama promijenio u tih više od 10 godina?

– Pristup je, manje – više isti. Pjesme radim kod kuće, na probi ih odsviram bendu i onda ih pokušamo zajedno zavrtiti, tražimo pravi aranžman… Nekada legnu iz prve, nekada sazriju tek kasnije. Instrumentalni dio nam je najbitniji, tekstovi najčešće nastaju kasnije. Promijenilo se to što bolje sviramo, što si ljestvicu postavljamo na sve viši nivo, što izbjegavamo prvoloptaška rješenja, što pokušavamo izaći iz zone komfora. Nastojimo se ne ponavljati, ali na način da taj feeling i izričaj ostanu prepoznatljivi, što je dosta zahtjevno. Nadam se da uspijevamo u tome, ali neka ljudi sami procijene.

Je li inspiracija ostala ista?

– Osnova inspiracije za mene je uvijek bila sam čin sviranja, kao i slušanje glazbe. Sve što slušam, neovisno radi li se o americani ili nekim naizgled nekompatibilnim stilovima, utječe na stvaranje vlastite glazbe. Naravno, kako s godinama slušam puno drugačije glazbe, polje inspiracije se širi. Svaka dobra glazba koju čujem za mene predstavlja izazov, kako iz nje izvući neke zanimljive elemente i primijeniti ih na vlastito stvaralaštvo.

Male šanse

Jeste li u deset diskografskih godina učinili neki kompromis? Na što nikad ne biste pristali?

– Vjerojatno jesmo, ali i u tom slučaju radilo se o malim, prihvatljivim kompromisima, s obzirom da naša materijalna egzistencija ne ovisi o glazbi. To nam pruža određenu komociju, da s glazbom radimo točno ono što želimo. Nikada ne bi pristali svirati ili podržati neku desničarsku stranku, organizaciju ili cilj. To je prvo što mi pada na pamet. Nikada ne bi snimili duet sa Škorom, Thompsonom ili nekim sličnim, makar su šanse da bi nas takvo što uopće pitali ravne nuli. Ne bi nikada pristali na seksualne ponude kao preduvjet za uspjeh, haha. I tu se šanse da nas to netko pita kreću oko nula zarez nešto promila. Ima još puno toga na što ne bi pristali, dalo bi se ispisati par kartica teksta o tome, ali možda nekom drugom prilikom.

Kritika i kolege glazbenici, te naravno publika, ali i vjerni fanovi od početka su vam nakloni. Koliko su ti pozitivni komentari, odnosno kritike poticajni?

– Pozitivni komentari su svakako jako poticajni. Ali ne bih rekao da nam to stvara pritisak. Pritisak da budemo sve bolji i zanimljiviji stvaramo sebi sami.

Kakav je osjećaj kad autor poput Ante Tomića napiše: »Meni molim vas, donesite My Buddy Moose. Nema tu ni bisernih ogrlica, ni Ferrarija, ni sisatih plesačica. U Rijeci žive nekakvi tipovi koji prave senzacionalno lijepu muziku. Muzika mi je legla, rekli bi u Bosni, kao budali šamar«?

– To je, naravno, divan osjećaj, jer Ante je novinar i pisac kojeg izuzetno cijenimo, a i čovjek s jako dobrim ukusom za glazbu. Nakon tog njegovog članka smo se i upoznali i sprijateljili, čak je i zapjevao s nama u jednoj televizijskoj emisiji i na par koncerata. Sve takve pohvale jako laskaju, a opet, dovoljno smo dugo u glazbi i dovoljno smo iskusni da se zbog toga ne umislimo.

Nedavno ste imali odličan nastup u Vintage Industrialu u Zagrebu. Kad kreće koncertna promocija?

– Koncertna promocija kreće kada album fizički bude objavljen, vjerojatno pred proljeće ili na proljeće, ali o tom po tom.

Solo eksperimenti

Okušali ste se i u solo nastupima? Kakvo je to iskustvo?

– Imao sam, u stvari, jedan solo nastup i mogu reći da je to dosta zanimljivo iskustvo. Kod kuće radim nekakvu malo eksperimentalniju glazbu, nešto skroz drugačije od My Buddy Moosea i nadam se da će i to jednom ugledati svjetlo dana. Najveći mi je problem kada radim solo to što sve što mi se učini dobrim želim u konačnici napraviti s bendom, tako da za solo karijeru ostaju samo eksperimentalne eskapade, haha.

Pobjednički Krivac

Za omot albuma i ovog će puta biti »kriv« Enver Krivac. No i vi super crtate… Nije vam palo na pamet da sami ilustrirate album?

– Krivac je genijalac čiji omoti našim albumima daju jednu drugačiju dimenziju i ne vjerujem da će suradnja s njim tako brzo prestati. Moje bi crtarije bile drugačije i previše sam »unutra« da bih se upustio i u ilustriranje naših izdanja. Možda ako budem radio solo album, ali s MBM-om imamo pravo rješenje. Kako se kaže, konja koji pobjeđuje se ne mijenja.

Komentari

komentara