Kao i mnogih prethodnih godina Riječani će i u 2016. godinu ući u rockerskom duhu. A za žestoke i, kažu, vesele novogodišnje rifove pobrinut će se Suba, Zoki, Deda, Šoki i naravno – Mile. Ili kratko i jasno – Hladno pivo.

Kakvi su novogodišnji derneci s Hladnim pivom?

– S jedne je strane dobro što imaš publiku koja se dolazi dobro proveseliti, s druge strane je problem što ta publika na koncert dolazi nakon što se je već možda malo previše proveselila i jako ovisi o tome kada točno krećeš s koncertom. Nadalje, ima tu jako puno ljudi koji su prolaznici, jer na te koncerte ne dolazi samo tvoja publika koja bi inače došla na koncert, a ima i jako puno ljudi koje nitko nije zvao na tulum i mi ćemo biti tu da ih utješimo. Dakle, u takvim situacijama naprosto moraš složiti drugačiji set. Što ćemo mi i učiniti.

Prednost je ta što ipak niste bend koji širi depresiju?

– Imamo mi i nekih teških pjesama, ali ćemo za ovu priliku molske pjesme malo ipak smanjiti. Ne želimo ljude previše deprimirati. Da vremena nisu najsjajnija slušam, brate mili, već više od dvadeset godina, tako da nema smisla da mi to još podcrtavamo na fešti za Novu godinu. Znači, puno veselih pjesama i vesela atmosfera.

Dani zatvorenih vrata

A iznenađenja?

– Iznenađenja će biti nekoliko. Vježbali smo tri, četiri pjesme što nikada nismo izveli i uživo ćemo ih prvi put izvesti u Rijeci. I to ne pjesama od Hladnog piva! Želimo malo iskočiti iz uhodanih shema za Novu godinu.

Bit će to i prilika za promociju novog albuma?

– Između ostaloga i to, ali manje nego na našim, da tako kažem, normalnim koncertima. Svirat ćemo pet-šest pjesama koje sada već svi ljudi znaju. Na ovim prostorima, Firma, Vjeruj u mene…

Jesu li »Dani zatvorenih vrata« vaš najbolji uradak?

– U svakom slučaju, najmanje su izlizan. Mi album izdajemo svake četiri godine i normalno da ti kao izvođaču neke pjesme već dojade. Meni je najuzbudljivije osjetiti reakcije na nove pjesme. Dani zatvorenih vrata? Čini mi se da je to jedan pošteni rock&roll, na njemu sam pokušao opisati stanje u kojem se trenutačno nalazim. To su neke stvari koje me sada opterećuju, vesele, kojima se radujem, zbog kojih ponekad tugujem. To mi je ideja vodilja dok pišem pjesme, da uvijek budu primjerene trenutačnom životnom statusu. I mislim da smo tu uspjeli. Mnogo ljudi može se poistovjetiti s tim pjesmama.

Koliko vam je drago kad vam ljudi kažu da su se pronašli u nekoj pjesmi. Ja sam se pronašao u nekolicini?

– To jest snaga rock&rolla, općenito muzike. Kada se ljudi mogu pronaći u pjesmi, jednom stihu. Zato su te neke pjesme vječne. To je, mislim, najbitnije za svaki bend. Ako, naravno, želi imati velike koncerte. Što se veći broj ljudi može identificirati s tvojim pjesmama to bolje. Inače, sebe zamišljamo kao jedinstvene individue, a ljudska bića imaju puno više zajedničkog nego to mislimo zbog otiska prsta. Užasno smo u klišeu, svi prolazimo isto, tugovanje ili požudu za savršenom ljubavi pa onda razočarenje pa rutinu, mjerkanje drugih pa rastanak… Pa sve u krug. Meni je osobno bitno da se mijenjamo tematski. Ne znam koliko smo se promijenili stilski, iako jesmo, ali tematski smo se promijenili. Uostalom, ja bih htio sa sedamdeset godina pjevati kako me zeza tehničarka u staračkom domu kad joj mjerkam sise dok mi ona mijenja kateter… To je ljepota kada sam pišeš svoje pjesme. Možeš proširiti opseg tema, a ima toliko tema o kojima u Hrvatskoj nije napisana niti jedna pjesma. Svi se nekako vrte oko istih stvari.

Ali te su teme nekako ipak najatraktivnije?

– Sigurno je tako. Ali lijepo se maknuti od tema o kojoj su svi progovorili. Nema baš puno pjesama koje se dotiču muške impotencije, majica kao odjevnog predmeta… Mi smo dokazali da se i o malim temama također mogu napraviti dobre pjesme. Kada je društveni angažman u pitanju u zadnjih destak godina tu primat preuzimaju hip-hoperi. Saša Antić je jedan od top tri tekstopisaca u Hrvatskoj, tu je i Damir Avdić, vrhunski rock poeta. Uvijek mi je drago čuti kada se netko s našim jezikom, koji se mnogima čini neprivlačnim za pjevanje, lijepo i elegantno posluži. Međutim, moram priznati da puno više društvenog angažmana i doticaja s problemima dolazi od hip-hopera.

Firma

Je li Hrvatska dobra zemlja za inspiraciju?

– Je, iako moram priznati da sam se malo zamorio pisati pjesme o korumpiranim političarima i glupim narodima. Kada smo imali tri dana Džinovskog u KSET-u i kada sam pjevao Disnylend u kojem je: »Rahitični starac rekao za novine da će za pola stoljeća ovdje biti Disneyland…« naježio sam se shvativši kako ta pjesma danas zvuči odvratno aktualno, a upravo to je depresivno. Počneš se osjećati kao da živiš u onom filmu »Beskrajni dan«. Zamorio sam se te vrste angažmana koji upire prstom u svakoga i nikoga i koji običnog čovjeka stalno predstavlja kao žrtvu. U stilu: Oni su jako pokvareni, mi smo jadni, oni su nas opljačkali… Imao sam jako puno problema kada sam pisao »Firmu« upravo želeći izbjeći taj trenutak samosažaljenja i patetike.

Firma je žestoki prikaz surove hrvatske stvarnosti?

– Da, i videospot je to jako podcrtao, a za to je zaslužan naš prijatelj iz Pule Andrej Korovljev. Samo sam mu rekao da pazi da spot ne ispadne defetistički, luzerski. Mislim da je uspio u tome, u tom spotu radnici djeluju borbeno. Premda tema nije baš nešto orginalna, ali možda je njezina vrijednost baš u tome što govori kroz prizmu čovjeka koji je nakon svega zadržao jednu svoju rutinu. Nadam se da smo možda u ovo vrijeme, kada ljudi imaju sve manje vremena čitati dugačke tekstove, uspjeli u manje od tri minute objasniti čitavo jedno naše razdoblje i što se dogodilo s privatizacijom. Možda smo nekog mladog čovjeka uspjeli poučiti o dijelu naše novije povijesti.

Od bambusa do Hladnog piva

Šteta je jedino što se taj spot nema gdje vrtjeti?

To je istina, ali na youtubeu smo prošli 280 tisuća pregleda, a ljudi koji su to kliknuli i pogledali su ljudi koje zanima baš ta pjesma. Puno je veća vjerojatnost da će doći do tvoje publike nego ako se vrti između, recimo, Maje Šuput i Joleta. Svjesni smo mi toga da se teško dolazi do klikova ako nemaš neku veselu plesnu pozadinu i atraktivne žene, a mi još nemamo, ali sada radimo spot za pjesmu Lijepa riječ s jednom jako lijepom ženom i bit će tu još jedna jako lijepa glumica. No, o tom, potom.

Dosta velike kontroverze izazvala je i pjesma Na ovim prostorima?

Nije pisana planski da se poklopi s ulaskom u Europsku uniju, ali nam se lijepo dogodilo. Inspirirao me je propuh i ti neki strahovi što ih dijele ljudi s ovih prostora. Reakcija je bila žustra, tražila se jugonostalgija. A to mi je jako bilo drago. Nisu svi ravnodušni. Dovoljno dugo živim u Hrvatskoj da bih znao da nas ima svakakvih, kao uostalom i drugdje. Normalno da nekima idemo na živce, ali to tako treba biti. Čemu rock&roll ako si svima po volji, onda se njime nema smisla baviti. Moraš imati bazu fanova i bazu mrzitelja. Ne želim biti najamni radnik masa ili nekakva smiješna maskota. Uz rock se mora vezati svjetonazor, inače je sve gola poza.

Vratimo se malo na početak, Hladno pivo kao bend osnovano je…

– …1987. godine, a nakon što sam ja ostao sam živjeti u Zagrebu, odnosno nakon što su se moja majka i brat vratili živjeti u Njemačku. Na autobusnoj stanici sam upoznao jednog momka koji je imao na sebi bedževe bendova koji su i meni bili zanimljivi, počeli smo se družiti, shvatio sam da svira gitaru, a riječ je o našem gitaristu Zoki, i nakon toga je krenula ideja o bendu. Od klupice u parku i bambusa koji smo tada pili, do Hladnog piva. Snimili smo demo u jednom skromnom studiju, potom nas je prekinula JNA, a kada smo se vratili nastavili smo dalje koncentrirati sve dok jedan dan na vrata nije pokucao Sale Dragaš i pitao jesmo li zainteresirani snimiti za njegovu podetiketu T.R.I.P Records.

Tvoja kućica, moja slobodica

Do tada su već svi imali vaše demo snimke?

– Nevjerojatno se brzo širila ta kaseta, Megaterium Records se zvala ta mala underground izdavačka kuća. Žao mi je što se to više nikad neće ponoviti. Danas ništa više nije rijetko, sve je na netu, jedan klik udaljeno od tebe. Ali taj neki angažman koji su ljudi ulagali da bi došli do naše kasete je bio nevjerojatan. Sjećam se kada smo prvi put svirali u Beogradu prišli su nam fanovi koji su sami precrtavali covere, ljudi su uložili baš veliki trud da do nečega dođu, i to mi je bio nevjerojatan kompliment. Danas si, ako na net odmah sve ne postaviš za džabe – kapitalist.

Kako je vaša majka imala hrabrosti uzeti mlađeg brata i vratiti se u Njemačku, a vas ostaviti samoga u Zagrebu?

– Meni je to tada bilo normalno. Nakon što mi je otac umro majka se vratila u Zagreb, ali nakon godinu dana je vidjela da to ne može financijski izdržati i rekla da se mora vratiti u Njemačku. Brat se također želio vratiti, nije se uspio uklopiti, a ja sam želio ostati jer sam osjećao da ću napraviti više nego da odem u Njemačku. I majka je pristala. Kada danas gledam na sve to, iz perspektive roditelja, ta odluka da me ostavi samog u Zagrebu mi je teško shvatljiva i neobično hrabra, ali sam na njoj zahvalan majci. Dakle, sam sam počeo živjeti kada sam krenuo u prvi razred srednje škole i svijet mi je bio na dlanu. Kod mene je bilo glavno okupljalište za ekipu iz kvarta, bio sam kao nekakav kulturni centar za mlade, što je najbolje opisao Suba kada je rekao: »Tvoja kućica, moja slobodica!«. Imao sam prvi videorekorder, kod mene su se gledali prvi pornići, kod mene su se gledali prvi horori do kasno u noć, kod mene su se održavale prve probe… Tada su se gradile Gajnice pa smo noćne čuvare potplaćivali Stockom da nam daju stiropor i ispričavam se svim žiteljima Gajnica koji danas imaju lošu zvučnu izolaciju u svojim stanovima. Stiropor smo zakucavali u zidove i proizvodili nesnosnu buku na jednom Marshallovom pojačalu zbog kojega sam i razvio svoj visoki prodorni vokal. Trebao je netko to nadjačati. Skidali smo sve, između ostalog Ramonnese, Psihomodo Pop koji su se tada tek pojavili, a i Motorhead. I dan kada je premino Lemmy probu smo otvorili s jednom bocom Jack Danielsa, koju je Šoki donio, jer je poslije Ramonnesa i domaćih bendova najviše utjecao na nas. Lemmy je bio utjelovljenja rockera sa svim njegovim dobrim i lošim osobinama.

Remetinec

Kada ste shvatili da bi od Hladnog piva nešto ipak moglo biti?

– Bio je jedan koncert, radio ga je Pišta iz Hard Timea, u rock klubu Remetinec, blizu ovog poznatog Remetinca u kojem nema baš puno rockera. Da, bilo bi zanimljivo virnuti u Remetinec i vidjeti koliko unutra ima rock&rolla… Dobro. Blizu tog slavnog Remetinca bilo je jedno kino preuređeno u klub u kojega je moglo stati do tisuću ljudi. Stajao sam na stepenicama koje su vodile do toga kluba i gledao na tramvajsku stanicu. I kada je stao tramvaj i kada su počeli izlaziti fanovi shvatio sam da je to presudan trenutak, ozbiljna stvar i da se nešto događa.

Presudan trenutak da se uozbiljite ili…

– Ne, nego da ima sve više ljudi koji znaju pjesme koje smo godinu ranije samo mi znali, da su te pjesme doprle do ljudi. To je nešto što se nikad više na taj način ne može ponoviti. Možda najljepša stvar koja ti se može dogoditi kada se baviš ovim poslom je kada prvi put shvatiš da si prihvaćen, da ljudi proživljavaju te tvoje pjesme, da vole I cijene tvoje pjesme.. Nismo kretali u ovo sa željom da postanemo kult, da postanemo fantastičan bend kojega nitko živ ne zna. Mi smo kretali iz škole Zabranjenog pušenja, Azre, Čorbe… Mi smo pjevali te njihove pjesme i željeli raditi pjesme koje će svi pjevati, svirati, s kojima će se svi identificirati. I upravo taj koncert je bio taj trenutak kada se to dogodilo. A zašto punk? Zato što nam je na početku to bilo najlakše svirati.

Čovjek ste nemirna duha?

– Možda zato što sam se dosta morao boriti u životu. Nikada nisam uz sebe imao tatu i mamu. U veliki grad sam došao bez poznanstava. Nikakvu vezu nisam imao, nikoga nisam poznavao i sve što sam stvorio, zajedno s bendom, stvorio sam kroz taj neki fighterski stav. To me je koštalo skupe psihoterapije i možda ponekad par pivica previše, ali sumnjam da će se nešto baš promijeniti. Pokušao sam s jogom, ali tu se nisam našao. Možda sam najsmireniji nakon malog nogometa, trčanja. To mi puno znači. Dosta sam nervozan, kažu ljudi da sam tankih živaca.

Je li za bend dobro da postoji netko tankih živaca?

– Koliko je dobro, toliko je i loše. Ponekad prenaglo nešto kažem i onda se moram ispričati. Što i činim. Ispričavam se.

Gajba records

Zašto albume izdajete svake četiri godine?

– Ulijenili smo se. U vrijeme kada se albumi slabo prodaju, a pitanje je hoće li uopće biti idućeg albuma ili ćemo se možda prebaciti na nekakav streaming servis, ne postoji nikakav tržišni razlog da bi morao biti na top listama s CD-om. Mi i dalje radimo na dosta staromodan način, prvo album pa onda singlovi. Bandovi su se prebacili na to da prvo izbace šest, sedam singlova pa onda ide album. Mi smo malo dinosauri, teško mijenjamo uhodane navike.

Ali ipak ste Dane zatvorenih vrata izdali za svoju izdavačku kuću, Gajba records?

– Pa ako je ovo zadnji CD, jer za četiri godine možda zaista više nećemo imati smisla prozivoditi CD-e, neka bude za Gajbu records. Prethodna dva albuma imali smo suizdavača Menart, a sada smo odlučili da nam Menart bude samo distributer. Ovako imamo potpunu kontrolu nad tom skromnom prodajom, sva prava, a to je isto lijepa stvar. To je ono što bih ja mogao savjetovati mladim izvođačima.

Da dođu u Gajbu?

– (ha, ha, ha). Ne, da gledaju da se ne odreknu nekih prava kojih smo se mi, dok smo još bili žutokljunci, odricali. No, ne možeš sve znati na početku, mi konstantno učimo iz svojih grešaka. Danas su neka čudna vremena, dogodila se nekakva atomizacija glazbe, svi slušaju singlove, a nitko ne sluša čitavu priču, osim onih pravih fanova, a mi se možemo pohvaliti da još uvijek imamo pravih fanova. Evo, Dani zatvorenih vrata imaju nevjerojatnu tiražu, prodali smo već nekoliko tisuća primjeraka i smješka se zlatna tiraža. Smješne su te tiraže sada, ali to je ipak jako puno kada se usporedi s trenutačnom situacijom u diskografiji. Zato su se mnogi diskografi bacili u prodavanje igračaka i drugih poslova.

Obitelj?

– Oženjen, dvoje djece, stambeni kredit. Imam obiteljsku kuću koju povoljno prodajem. Njuškalo, Gajnice, obiteljska kuća. Kada su švicarci krenuli zatvorio sam jedan kredit, odnosno prodao kućicu u Premanturi. Sada sam čovjek bez suvišnih nekretnina.

Želja za 2016. godinu?

– Želim da više pričamo o seksu, nogometu i dobrim provodima, a manje o politici. I jedna molba za kraj odnosno početak godine. Molim poštenog lopova da mi vrati ruksak, ma ne mora niti ruksak, neka mi vrati hlače koje mi je ukrao kada smo posljednji put bili u Rijeci. Ako su mu male. Ako mu odgovaraju, neka ih zadrži.

Richardsov poučak

Koliko danas pazite na ono što pišete?

– Možda sam prije više pisao iz nekih ekstremnih osjećaja, kada sam bio ekstremno bijesan, ekstremno zaljubljen. S godinama se mozak možda više uplete u čitavu priču. Sigurno sam promijenio stilski način na koji pišem pjesme, bitno mi je da ne radimo pjesme na isti način. Bez obzira što ja volim, recimo AC/DC, ne znam koliko bi me vuklo da radim pjesme na isti način, da pjevam o istim stvarima o kojima sam pjevao s 18, 19 godina. Netko će to uvijek osjećati kao izdaju, ali Keith Richards je dobro rekao da ljudi uvijek najviše vole onaj period benda kada su prvi puta – vodili ljubav (ha, ha, ha). To je istina. Ne slušaš samo muziku, nego ta muzika postane soundtrack jednog bezbrižnog dijela tvoga života.

Naj, naj

Najteži trenutak u karijeri?

– Bila je situacija kada nas je jedan gospodin tjerao sa sačmaricom, bilo je saobraćajki, posebno je upečatljiva ona u Smokvici, bilo je koncerata s jako malo ljudi na kojima smo čuli pljeskanje jednog para ruku. Bilo je svega. Jednog dana, ako me memorija još bude služila, sve ću to napisati.

Najbolji trenutak?

– Prva mala dvorana Doma sportova. To je bila noć koju ću pamtiti do kraja života, skupili su se prijatelji, rodbina, bilo je emotivno.

Je li to bio vaš ulazak u mainstream?

– To je bilo prije nego je mainstream postao nešto uvredljivo. Svi bendovi koje smo mi slušali su bili bendovi koje su svi znali. Ja bih volio da rock&roll bude više mainstream i da to široko polje ne prepustimo bez ispaljenog metka proizvođačima pjesama za široku upotrebu.

Obožavam nogomet, a mrzim sve oko nogometa

Politika?

– Politika me u životu uvijek pratila u stopu. Ne mogu pobjeći od nje, ali osjećam zasićenje.

Sport?

– Da.

Nogomet?

Držimo se podalje od nogometa i svih ovih navijačkih priča. Obožavam nogomet, a mrzim sve oko nogometa. Nogomet je u rukama mafije, kao i država. Kriminal i politika se kod nas isprepliću i animoziteti koji se stvaraju su planski po principu samo neka se oni mlate pa neće razmišljati o situaciji u društvu. Ne pratim hrvatski nogomet, ne zanima me tko je prvi, tko drugi, ali volim nogomet. I, naravno, uvijek mi je drago kada čujem da kod nas postoji nekakav dobar mladi igrač. To je zaista rijedak fenomen, tako mala država i toliko dobrih sportaša.

Okušali ste se i u glumačkim vodama, privlače li vas?

– Gluma me privlači, ali nisam dovoljno talentiran. Ima nešto u talentu, nešto u vježbi, nešto u školi. Dobar sam za nastrane sporedne likove, ne znam bih li mogao izgurati glavnu ulogu. No, gluma mi dobro dođe zbog prirode posla kojim se bavim.

Život od glazbe

Živite od glazbe, može li se to u Hrvatskoj?

– Od Šamara, dakle, unazad deset godina, isključivo se bavimo glazbom. Živimo od toga, može se. Sviramo puno, sve dok si spreman ući u kombi i putovati, dok god ima ljudi koji su te spremni slušati, možeš živjeti od glazbe. Ne živimo, kako bi se reklo, na visokoj nozi, ali možemo plaćati račune i prehranjivati obitelji. Ne mogu se žaliti.

Uvijek postoji druga mogućnost, vratiti se za profesorsku katedru?

– Izašao sam iz šlifa. Radio sam jedno vrijeme u privatnoj školi stranih jezika, to je lijep posao, ali sada sam ipak možda malo prestar da bih se bacio u razred s dvadeset, trideset bjesnih učenika. Bilo je smješnih situacija dok sam radio, danas gledaju spot u kojem se polijevam pivom, a sutra ih mučim s pravilnom konjugacijom glagola.

Droga nikad nije bila dio naše priče

Niste pobornik parole seks, droga i rock&roll?

– Droga nikad nije bila dio naše priče. Iako je droga jedno vrijeme bila dosta aktualna među rock bendovima, ali kod nas u Hladnom pivu nikada. Mislim da nemam živaca za narkomana u bendu, dobio bi pedalu taman svirao k’o dva Hendrixa. Mi smo organizirana skupina ljudi koja zna što hoće, a s narkomanima često imaš problem jer su vrlo često neodgovorni i ne možeš im vjerovati.

Maestro Kekin

Unatoč slavi nema vas previše po medijima?

– Djelomično je tome razlog taj što se nisam želio gurati u sve gdje su me zvali. Pristao sam samo biti dio Maestra, jer mi je to genijalna ideja. Show mi je super, gledao sam kada je dio toga bio Damir Urban i kada je pobijedio Ozren Grabarić i rekao sam: »Konačno nešto zanimljivo i konačno ljudima u prime timeu subotom navečer umjesto Policijske akademije 26 ljudima ponudiš nešto lijepo!«. Drago mi je da sam u tome bio, vrijedilo je ispast zbunjen i nesiguran. Konačno sam shvatio što to znači dirigiranje. Puno sam naučio, uključujući i jednu vrijednu lekciju. Kad si u nečem loš, kada ti nešto ne ide, kada nisi talentiran, i ako jako dugo vježbaš – i dalje ćeš ostati jednako loš.

Komentari

komentara