Uz KUD Idijote, Goblini su vjerojatno jedan od najutjecajnijih punk bendova na području ex-YU.

Iako su nastali prije 28 godina, nastup na Ri Rock Festivalu u petak bit će njihova riječka premijera. Prije koncerta u OKC-u Palach, Goblini će u 17 sati održati promociju novog albuma »Jednina« u riječkom Dallas Music Shopu. Frontmen Branko Golubović Golub predstavit će i potpisivati autobiografsku knjigu »Izgužvane misli« koja donosi iskrenu priču i detalje o bendu. Prilika je to za razmjenu nekoliko pitanja s Brankom Golubovićem Golubom.

Presjek karijere

Postojite već skoro 30 godina, no nastup na Ri Rocku vam je riječka premijera. Zašto se toliko dugo čekalo?

– Stjecaj raznih okolnosti je bio takav da nam je Rijeka uvijek nekako izmicala, a to je grad u kojem smo oduvijek željeli svirati. Da ne govorimo o tome koliko je riječka scena bila značajna i nekako posebna u odnosu na ostale gradove bivše države, prijestolnica sjajnih bendova na kojima smo odrasli. Evo, konačno se dogodio i taj moment. Jedva čekamo!

Upravo zbog toga što vam je ovo prvi nastup pred riječkom publikom, pripremate presjek karijere. Hoćete li izvesti i koju novu stvar s albuma koji samo što nije ugledao svjetlo dana?

– Naravno, baš zato što je prvi nastup u Rijeci trudit ćemo se odsvirati cijeli presjek karijere uključujući i neke pjesme s novog albuma. Mi uvijek dajemo sve od sebe, pozornica nam je druga kuća i nadamo se da će riječka publika to osjetiti.

Novi album izlazi nakon šest godina diskografske pauze?

– Mi smo bend koji živi u četiri grada i na dva kontinenta. Uz mogućnosti koje nam pruža internet, shvatili smo da ništa ne može zamijeniti fizičku prisutnost. Neprocjenjivi su trenuci kada se okupimo i zajedno radimo na novim pjesmama. To su rijetki trenuci, ali uživamo u njima i shvatili smo da se najbolje stvari događaju kad smo sva petorica na jednom mjestu. Nismo opterećeni nikakvim rokovima – ovo radimo prije svega zato što volimo, ne zato što moramo.

Mentalne granice

Tijekom devedesetih stekli ste izuzetnu popularnost u Srbiji i regiji, posebno u Sloveniji?

– Za nas državne granice nikada nisu predstavljale problem – problem su one mentalne. Odrastali smo u SFRJ i pored svega što se dogodilo, mi i dalje cijeli taj kulturni prostor osjećamo kao svoj i namjeravamo u tom prostoru djelovati i u budućnosti. Odrastali smo uz muziku Parafa, Leta 3, Pankrta, KUD Idijota, Haustora, Brejkersa, Šarla… Ono što pokušavamo kazati i način na koji to radimo jednako dobro razumiju u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Podgorici, Skoplju…

Tadašnja ekonomska i društvena situacija tjerala vas je na bunt u formi punk rocka. Tekstovi pjesama varirali su od reakcija i pobune protiv sistema, do jako osobnih i introspektivnih. Je li to bilo ključno za popularnost, vaša generacija mogla se poistovjetiti s vašim porukama?

– Bilo je jako važno ostati normalan u tim teškim vremenima. Ne samo sačuvati živu glavu, već i zdravu pamet, dušu… Nagomilan bijes, nezadovoljstvo, frustracija, negdje su morali izaći, a da nitko pritom ne strada. Mi smo svoj ventil našli u muzici. Ljubav i bijes kao pogonsko gorivo… Nismo živjeli na Marsu, dijelili smo sudbinu običnih ljudi i sve što smo osjećali i što smo htjeli kazati, rekli smo kroz svoje pjesme.

Što vas danas pokreće, odnosno inspirira? Društveno-politička situacija nije se baš tako jako promijenila…

– Ljubav i bijes! Ljubav prema ljudima i bijes prema zlu koje se neprestano ponavlja. Pokvarenjacima, lažovima i lopovima uvijek treba jasno poručiti da su pokvarenjaci, lažovi i lopovi.

Dokument vremena

Oformili ste se 1992. u Šapcu, no početkom 2000-ih uslijedila je pauza. Što je dovelo do toga?

– Splet okolnost je bio takav da sam u jednom trenutku kao humanitarni radnik otišao na misiju u Afganistan – posao me odveo na tu stranu. Nisam mogao biti na dva mjesta u isto vrijeme i bend je odlučio da je najpoštenije prema nama i publici prestati s radom. Tijekom te pauze dogodio nam se život – osnovali smo porodice, dobili djecu…

Ponovno se okupljate 2010. Tad vam izlazi i dokumentarni film »Ima nas gomila« koji prikazuje početke benda, razvoj i popularnost. Ne mogu se mnogi bendovi pohvaliti dokumentarcem.

– U vrijeme potpunog kulturnog sunovrata, bilo nam je čudno da netko uopće želi snimiti dokumentarac o nama. Ekipa iz RTV-a Vojvodine nas je u trenutku kada smo odlučili nastaviti s radom iznenadila idejom da snime priču o bendu. Dokumentarac je izašao usporedno sa singlom »Luna«, podsjetio na nastanak i priču o Goblinima i ostao kao dokument jednog vremena.

Osim koncertne premijere, u Rijeci ćete predstaviti i autobiografiju »Izgužvane misli«?

– »Izgužvane misli« su moj osobni doživljaj ludila u kojem su se dogodili Goblini. Moje sjećanje na to razdoblje – od nastanka benda do prve pauze. Obiluje anegdotama, likovima bez kojih priča o Goblinima ne bi bila onakva kakva jest i svim stvarima i događanjima koja su pratila bend.

Jedno ste vrijeme živjeli u Aziji, pa ste se preselili u Afriku. Prošle ste se godine iz Etiopije preselili u Jordan. Kako to »muvanje« po svijetu utječe na bend?

– Teško je, ali ima i pozitivnih strana. Uvijek kad se okupimo, imamo neku luđačku energiju jer smo ekipa, a ne viđamo se često. Tijekom tih pauza nagomila se energija u nama koja na pozornici uz veliku dozu adrenalina naprosto eksplodira. Ozbiljno smo navučeni na muziku i nema nam spasa.

Goblini postoje dugo, ali očigledno je da se niste umorili, odakle vam ta energija?

– Kad nešto beskrajno voliš i nije ti teško prijeći pola svijeta zbog toga, jednostavno ne razmišljaš o tome odakle dolazi ta energija, jednostavno se prepustiš da te »daleki put« vodi.

Svi imamo humanitarnu crtu u sebi

Život ste posvetili i humanitarnom radu. U kojim zemljama ste do sada radili?

– U startu me je privukla ideja da svoje znanje, energiju i vrijeme iskoristim na način na koji bih mogao pomoći nekom kome nerijetko i život ovisi od toga. Mislim da svi imamo u sebi tu neku crtu humanizma koju iskazujemo na različite načine. Ja sam izabrao ovaj put. Do sada sam proveo više od 19 godina života radeći u Srbiji, Afganistanu, Šri Lanci, Pakistanu, Etiopiji, a sada živim i radim u Jordanu. Bavim se poslom koji je izuzetno dinamičan, ali i zahtjevan i stresan.

Komentari

komentara