Zagrebački bend Lika Kolorado svoju glazbenu priču stvara od 2016. godine. Do sad su publici predstavili singlove »Kralj«, »Smiješ zaurlat« i »Sigurno« i »Samuraj« koji će se naći na njihovom debitantskom studijskom izdanju kojeiizlazi u petak.  Grupu Lika Kolorado čine: Ana Jelić (bas), Filip Riđički (vokal), Vanja Senčar (gitara) i Pavle Gulić (bubanj).

Nedavno ste predstavili spot za najnoviji singl »Samuraj« koji najavljuje vaš prvi album. »Samuraj« vam je četvrti singl. Možete li nam reći nešto više o pjesmi (kad je nastala, kako to da je predstavljena sad, a ne, recimo, na početku vašeg glazbenog puta)?

FILIP: »Samuraj« mi je godinama spavao u ladici. Razlog zašto nisam ranije otpuhao prašinu s njega je ta neka sigurnost u sebe koja ti stiže kroz godine. Ili te je manje briga, ili si više vjeruješ, jedno od toga. Tako smo, u principu, i krenuli s radom, prije no što se bend uopće sastao, Vanja i ja. Meni je puk’o film da ne želim više sjediti na pjesmama. Hajdemo ih snimiti pa što bude. Pa eto, sada bude. To jest, »je«. U svakoj vezi, ili odnosu, imaš tu jednu osobu kojoj je stalo manje. Ta osoba diktira tempo veze. Ta osoba je nadmoćna. A na tebi je da »glumiš samuraja«, skačeš, vičeš, preseravaš se, sve u svojoj moći da osvojiš tu afirmaciju koja ti toliko treba, samo zato što ju ne da. Što, naravno, rezultira još većim odvajanjem jer puzanje za nekim je rijetko kada privlačno. I onda ode. A ne sjetiš se na vrijeme lupiti kontru i nabiti ignore. Jer da se sjetiš, kontru i dobiješ. Samo, fućkaš vezu gdje moraš toliko kalkulirati. Kasnije si zahvalan što je pukla.

Deset pjesama

Objavljivanje albuma dugo ste odgađali. Zbog čega?

ANA: Prvo se snimanje produžilo zbog tisuću situacija u kojima smo se svi mi našli. Album je trebao izaći do kraja listopada, međutim odužilo se na studeni, a onda je došlo predbožićno razdoblje kad više nije bilo mjesta na sceni za izlazak albuma pa smo odlučili strpiti se dok to sve ne prođe.

Možete li nam otkriti nešto više o materijalu; tko autorski potpisuje pjesme, o kojim temama pjevate?

FILIP: Deset pjesama je gore. Neke su se smucale po ladicama, poput »Samuraja«, neke su ganz nove. Sve smo ih izrašpali po garažama grada Zagreba. Kako je album zaista trebao biti vani do sada, i dalje ga ne mogu pustiti, već ga vrtim svaki dan iznova u slušalicama, gdje smo mogli bolje, što mi je dobro, mislim, sada je kasno, ali nervozan sam. Želim ga vani. Sve smo nekako »organski« istesali, bez previše muke ili dumanja, nekako je dolazilo samo od sebe, zapravo me i brine lakoća kojom smo raditi te pjesme, strah za tzv. »ukleti drugi album«. Uvijek su me interesirale pjesme, ili priče, koje se ne skrivaju iza pristojnih fasada ili zidina. Želim ono crno ispod nokta. Želim da se o tim stvarima javno govori, i piše, i slavi. Imam nekako dojam da se bojimo samih sebe. Baš želim naći ono najgore od sebe i staviti na pladanj pred publiku bez srama ili uljepšavanja. Evo ti, tu je, golo je, ne sramim se toga, ajmo razgovarati o tome.

Imate već spremne i stvari za sljedeći materijal?

FILIP: Previše. Imam novu bilježnicu, crni kožni Moleskin. Stigao mi za rođendan. Lijep poklon, osoba me zna. Dao sam joj zadatak – novi album, nove pjesme. I prve stranice su samo popis nedovršenih pjesama, koje imaju tekst, koje imaju strukturu. Manje su ljubavne, više osobne. Mislim da imaju nit koja ih veže; mržnja. Tako će se zvati drugi, ako ga ikada napravimo. Jer imam toliko stvari koje prezirem, da me užasno strah da mrzim previše. Zašto mrzim, koga, za koga, čemu, što mogu s tom mržnjom, je li njome samo nadopunjujem vlastite nesigurnosti ili su zaista mržnje vrijedne, što se iza nje krije, hoću li što dobiti ako je istresem nekamo. Mi smo hejterski mentalitet. Ništa ne valja. Svi su šupci. Sve je gnjilo. Ali sam uvjeren da je iza toga samo nesigurnost i jal. A jal je samo nesigurnost. Eto, to me zanima za drugi album.

Prvi ste koncert imali prije nešto više od godine dana. Gdje ste sve do sada svirali, i pamtite li posebno neki nastup?

FILIP: Ova koncertna sezona je zaista bila predivna. Imali smo puno sreće; osvojili HGF, dobili par festivala, nasvirali se. Bend najviše uči na koncertima. Ja najviše učim na koncertima. Veseli me to.

ANA: Toliko se toga izdogađalo u zadnjih godinu dana da nisam ni svjesna da se naš prvi nastup zapravo dogodio prije godinu i pol dana, što je relativno kratako razdoblje. Mislim da nas je sve najviše pogodio nastup na Ferragosto jamu ljetos. To je bio prvi put kada je publika propjevala naše pjesme.

VANJA: Za pet godina možda budem drugačije odgovorio, ali za sad sve koncerte pamtim. Svaki je imao nešto, ili put ili samu svirku, izgubljenu opremu… Svaka svirka izvan mjesta stanovanja je mala avantura i to je super.

Noga u dupe

Prošle ste godine pobijedili na 21. HaGeeF festivalu. Što vam znači ta pobjeda i što vam je ona donijela?

ANA: Zaista nismo očekivali tu pobjedu jer smo svi došli iz puno različitih bendova i jako smo dugo na sceni i nitko od nas nikada nije odnio neko prvo mjesto na takvom festivalu. Jako smo se povezali s ekipom s HGF-a, cijenimo njihov rad jer zaista ulažu sve u taj festival i rade to iskreno i s namjerom da zaista poboljšaju scenu. Pobjeda na tom festivalu nam je donijela jako puno koncerata, nismo još sve uspjeli niti odraditi.

FILIP: Pobjeda nam je donijela afirmaciju od struke, koncerte, publicitet, sve što mladom benda treba. O da, i publiku. Jako smo zahvalni HGF-u, jako nam je pomogla ta noga u dupe.

VANJA: Pobjeda sama po sebi je lijepo priznanje, ali veća stvar je bila to što smo dobili priliku svirati pred puno različitih ljudi u puno različitih gradova i predstaviti se široj publici. Danas kad je sve na internetu dostupno uz nekoliko klikova miša, teško je uspostaviti neku dublju vezu s publikom koja ima previše izbora da svima posveti dovoljno pažnje. Zato su koncerti nezamjenjivi u komunikaciji s publikom.

Filipe, vi djelujete i u grupi Orvel, a svirali ste i u grupi Luft… Jesu li i ostali članovi grupe imali bendovskih iskustava prije Like Kolorada?

VANJA: Svi smo svirali u mnogo bendova i sakupili puno kilometara i koncerata. Filipu i meni je ovo već treći bend u kojem sviramo zajedno. Treća sreća, kako se kaže. U prosjeku, rekao bih da svatko od nas ima više od 10 godina sviračkog iskustva.

Kako ste se zapravo okupili u ovom sastavu?

FILIP: Vanju znam dugo dugo. Prije stotinu godina, u prvom nekom bendu koji smo k’o klinci frend s kojim se više ne viđam i ja stvarali, trebali smo bas. To nije ni upola toliko lak zadatak koliko se čini. Objesio sam oglas u popularnom music shopu, na zidu često iza raznih kutija i vreća, i na neku foru je došao do Vanje. Bendovi su se stvarali i raspadali, Vanja i ja smo ostajali. Anu sam intervjuirao za Radio Student kada sam tamo radio i mada nisam imao pojma da će ta curka prijeći u naš bend u to vrijeme, kasnije smo je zvali da je pitamo, znaš ono, »zna li koga tko bi svirao s nama«. I ona veli: »Ja«. Pavle je zajednički frend s puno strana, nisam ga znao, niti da je fantastičan, dok nismo prosvirali zajedno. Doslovno i u prenesenom značenju.

Obožavamo Rijeku

Portal Muzika.hr uvrstio vas je na popis izvođača koji dolaze, i u koje vjeruju. Što za vas znači mjesto na ovom popisu?

FILIP: Da smo na dobrom putu. Netko čuje. I sluša. I to je puno.

VANJA: Drago mi je da je album gotov, inače bismo imali tremu. Lijepo je biti u društvu tako kvalitetnih bendova i glazbenika.

Kakvi su vam planovi za ovu godinu? Pretpostavljam da će nakon izlaska albuma uslijediti i koncertne promocije…

VANJA: Svirati, raditi (i dalje) dobre pjesme i snimati. Jasno, promocije će biti, ali o datumima više kad za to dođe vrijeme.

Kad bismo vas mogli očekivati u Rijeci?

ANA: Nadamo se uskoro (smijeh).

FILIP: Kada god nas želite. Zaista, mada kužim koliko ovo zvuči kao uvaljivanje, obožavam Rijeku. Uvijek mi je bila draga, najviše zbog ljudi i brije i vibre i atmosfere. Svirao sam s Orvelom u Tunelu jednom, a to je plejs koji jako volim. I susjedni Život, i najfiniji (a bome i najveći) burger u gradu u plejsu čijeg se imena sada ne mogu sjetiti – no općenito Rijeka nema niti jedan birc ili restoran ili klub koji liči na ikoji drugi u tom gradu. Svi imaju svoju furku, i grad je krcat zanimljivim mjestima. Stvarno volim Rijeku.

Komentari

komentara