Za njega kažu da je jedan od najboljih hrvatskih bluzera, izvrstan skladatelj i fantastičan svirač usne harmonike. Ovo što o njemu piše ili priča kritika potvrđuju i brojne nagrade što si ih je Tomislav Goluban do sad priskrbio na svom »dugosvirajućem putu«.

Tako na mreži svih mreža između ostalog stoji da je Ambasador Zagorja osvojio 4. mjesto na Svjetskom prvenstvu u sviranju usne harmonike u Njemačkoj 2005., da je jedini hrvatski indosant usnih harmonika Hohner, primio nagradu Fender Mega Muzike za izniman doprinos glazbi u sviranju usne harmonike 2009. te za suradnju sa Zdenkom Kovačiček 2012., da je bio prvi hrvatski predstavnik na svjetskom natjecanje blues sastava u Memphisu, SAD (International Blues Challenge, 2009.), da je osmislio i realizirao zabavno-edukativni program Usna harmonika u blues glazbi koji prezentira učenicima osnovnih i srednjih škola Hrvatske, da je organizator Zagorje Blues Etno Festivala koji se tijekom studenog održava na području Krapinsko-zagorske županije, da je višestruki dobitnik Porina i Statusa, da je njegov šesti studijski album »Blow Junkie« zauzeo je 49. mjesto na svjetskoj ljestvici blues albuma Roots Music Chart, da je… I tako bi mogli danima, no ono što je trenutno u žiži je njegov novi album. Upravo s njim i o njemu krećemo u razgovor s ovim, i publici i kritici dragim bluzerom.

Kaj blues etno

Novi album sadrži 21 kompoziciju, a u njegovom stvaranju sudjelovalo je »brdo ljudi«, što znači i more različitih energija. Očito ste s tim htjeli dodati još malo čudnosti na svu onu koji ste, gledano i žanrovski, i teritorijalno i jezično pospremili na album.

– Na albumu je sviralo 40 glazbenika. Svaki od njih je dao neku svoju energiju pa se kompletna slika proširila u odnosu na moju prvu ideju. Ali to je normalan i prirodan proces nastajanja glazbe, samim time njena ljepota i čar. Lijepo je raditi s kolegama koji ti vjeruju i dopunjuju ideju koju im prezentiraš.

Kako biste publici opisali što ih čeka na, ako se ne varam, vašem osmom albumu imena »Kaj blues etno«?

– Razmišljajući o konceptu ovog albuma sastavljenom od tri različite priče sa zajedničkom poveznicom, usnom harmonikom, glavna mi je ideja bila, približiti moju glazbu širem krugu slušatelja, a ne samo poznavateljima bluesa. Volio bih da ljudi različitih uzrasta i glazbenih ukusa, na ovom materijalu pronađu nešto za sebe.

Blues je osnov vašeg djelovanja, no eksperimentiranje je nadogradnja. Volite istraživati i pomicati granice, zar ne?

– Gledajući moju dosadašnju diskografiju, zbilja je vidljiva raznolikost. Ima tu svega, od delta i country bluesa, električne varijante s rock utjecajima, instrumentalnih tema laid back, jazzy i fusion atmosfere do obrada tradicionalnih kajkavski popevki. Ali ipak je na svakom albumu blues dominantan. Donekle je to normalno i prirodno, što zbog mog instrumenta, ali i osobnih afiniteta koji su bazirani na 3 osnovne blues harme.

Kad smo već kod granica, iduće godine odoste vi opet u Ameriku, na International Blues Challenge. Put vam je osigurala dvostruka pobjeda, u solo/duo i bend kategoriji na Croatian Blues Challengeu. Izazov ili već viđeno?

– Prvi put sam bio u Americi 2009. kao solo izvođač. Nisam znao što me tamo čeka niti kako to izgleda. Zahvaljujući pozivnici tadašnjeg predsjednika Blues fondacije, bio sam prvi hrvatski predstavnik i veliki je uspjeh za mene predstavljalo tamo se uopće pojaviti. Temeljem tih iskustava i angažmana nekoliko blues entuzijasta predvođenih pokojnim Draženom Buhinom, stvorena je platforma za hrvatsku verziju tog natjecanja, Croatian Blues Challenge. Na ovogodišnjem mi se dogodila dvostruka pobjeda. Odlučio sam se za bend kategoriju pošto vjerujem u trenutnu postavu mog sastava, vrlo smo kompaktni, a slažemo se i na privatnoj razini. Vrlo je važno imati dobre odnose u bendu kad se spremaš na tako dalek put. Veliki mi izazov predstavlja nadolazeći IBC, samim time što su do sad naši predstavnici ostvarili zapažene rezultate pa bih svakako volio polučiti nekakav uspjeh. Hoće li on biti prikazan kao dobar plasman ili mogućnost daljnjeg nastupanja u inozemstvu, vidjet ćemo. Uglavnom, nadamo se dobroj atmosferi, pozitivnim reakcijama publike i kolega glazbenika, a ostalo nek’ ide u Božje ruke.

Tomislav Goluban Band

Sasvim slučajno

Nazivaju vas glazbenim ambasadorom Zagorja. Je li bio mukotrpan put do te titule ili su se jednostavno stvari posložile?

– Zagorje je u zadnjih nekoliko godina postalo pravi rasadnik talenata. Imamo nekoliko glazbenih škola, radi se s mlađim naraštajima i to me jako veseli. Nadimak »glazbeni ambasador« mi je vrlo simpatičan i volio bih ga još više opravdati. Svirao sam u dvadeset različitih zemalja, a moj je nastup uvijek isprepleten pričom o mom kraju pošto su pjesme, likovi i teme time inspirirane. Nastupi u Francuskoj i Americi završavali su tako da je (inozemna) publika pjevala naše zagorske popevke. Uživam u činjenici da je glazba univerzalni jezik i svaki put to pokušavam dokazati na pozornici.

Odakle uopće želja za premještanjem Svemira, tj. uklapanje country/delta bluesa u Zagorje?

– Jednostavno se dogodilo. Nisam to radio planski. Vjerojatno je u igri splet podneblja i mojih glazbenih afiniteta.

Čudan ste vi lik, najprije blues po zagorski, a onda i od svih instrumenata kao životnu glazbenu družicu izaberete usnu harmoniku? Zato jer vas njezin zvuk oduševljava ili stoga što ju je najlakše nositi, a o transportu u avionu da i ne govorimo?

– Moramo promijeniti redoslijed. Prvo je bila usna harmonika, a onda zagorski blues. Slučajno mi je na gramofonu završila ploča Sonnyja Terryja koji je na usnoj harmonici stvarao zvukove koji su mi bili vrlo jednostavni za objasniti, kao npr. zvuk vlaka ili psa. Bila je to ljubav na prvo slušanje. Kasnije sam saznao da mi je i djed svirao »usnjak« pa možda ima nešto i u genima.

U svom djelovanju veliku pažnju posvećujete etno izričaju zavičaja, neovisno gledali s glazbenog ili jezičnog aspekta? To potvrđivanje identiteta je posljedica straha da ga ne proguta globalizacija ili činjenica da se osjećaj najbolje iskazuje naslijeđenim? A možda i kombinacija.

– Globalizacija polako guta sve. Dio smo tog procesa i ne možemo mu se oduprijeti. S druge strane, mislim da nam identitet nikad nije bio bolje definiran. Zgodna kombinacija.

Svirajući traktori

Vratimo se posljednjem albumu što ga je, kao i mnoge prijašnje, izdala nakladnička kuća »Spona«. Album donosi obrade tradicijskih napjeva te autorske skladbe. Ima riječi, ima instrumentala. Ima bluesa i etno glazbe. Ima puhača koji daju rokerski štih, ali ima i gajdi, dvojnica, tambura, mandolina… Ima moć da pripada cijelom svijetu, ali i samo onom jednom mjestu na koje slušača odvede. Svaka čast, rijetki su oni koji sve te različitosti uspiju pomiriti. I što sad ja pitam? Recimo, otkud ideja da za pomoć ritam sekciji »regrutirate« stare traktore?

– Jednog sam ljetnog dana na lokalnoj benzinskoj pumpi sreo poštara koji ordinira po mojoj ulici Grabrovec. On je tankirao svoj traktor, a ja sam kupovao gorivo za kosilicu. Kad je zapalio svoj stroj, čuo sam puno simpatičnih zvukova. Osim rada mašine, na auspuhu/dimnjaku je imao metalni poklopac koji je zvučao kao mali hi-hat (fus činela). Pomislio sam, odlična ritam sekcija. Odmah smo završili u mom dvorištu gdje sam s džepnim snimačem snimio traktor. Kasnije sam otišao do susjeda koji ima još dva dodatna, različita modela pa sam i to zabilježio. Prijevozna sredstva su česti motiv u blues pjesmama pa mislim da nisam napravio nikakvu revoluciju, već samo neobičnu instrumentalnu minijaturu.

Vlak je znak

Vlak kao lajtmotiv stvaralaštva. Imate ga i na ovom albumu, u kompoziciji »Vlak vozi« za koju ste snimili i spot. Je li on simbolika za prolaznost svega ili…

– Vlak je broj jedan, vječna inspiracija sviračima usne harmonike. I tako je već više od sto godina. Simbolizira puno toga: prolaznost, sreća, pustolovina, ljubav, brzina, sloboda, savršeni ritam, snaga, energija, tehnologija i moć, samo su dio onoga što mi se vrti u glavi po tom pitanju. Mislim da sam glazbenik koji je najviše puta iskoristio vlak u svom stvaralaštvu, a pošto mi je kuća pored pruge, možda imam i neku deformaciju koje nisam svjestan. Spot za »Vlak vozi« snimio je Jerko Marić koji je došao na odličnu ideju da pravi vlak i ogromne troškove snimanja istog, zamijenimo dječjim igračkama. Svakako pogledajte. Imali smo odličnu atmosferu na snimanju, a od velike količine smijeha, jedva sam uspio odraditi session!

Je li teško biti bluzer u Hrvata?

– Blues glazbenici nikad nisu postizali rezultate kao kolege iz pop-rock miljea, iako su to zaslužili. Takva situacija je nažalost globalna pojava. Nedavno je preminuo Leon Russell, nevjerojatan glazbenik! Potražite na webu njegovu životnu priču i kako ga je Elton John »vratio« na scenu. Dođe ti da zaplačeš… A sličnih primjera je previše. Kompletna scena, glazbeni business, ali i publika se jako promijenila. Kulturna svijest nacije o nekomercijalnim glazbenim oblicima nije na razini gdje bi trebala biti. Ali zato u Hrvatskoj imamo udrugu koja se bavi promocijom bluesa – Hrvatske blues snage – ja uređujem blues emisiju na Hrvatskom radiju, nekoliko kolega ima slične angažmane na lokalnim radiopostajama, diljem zemlje se organiziraju blues festivali, tako da uspješno čuvamo dignitet hrvatske blues glazbe. Prostora za napredak ima puno i radit ćemo na tome.

Primorje, Istra or/& Zagorje

U Istri redovito sviramo i obožavam surađivati s vašim glazbenicima. Tamara Obrovac, Damjan Grbac, Damir Halilić Hal samo su neki koji su sudjelovali u nastanku mojih albuma. Moram priznati da ljeto bez svirki na vašem području nije dobra sezona i veselim se novom susretu. Čini mi se da su Primorje, Istra i Zagorje slični reljefom i mentalitetom, pa se možda i zbog toga osjećam vrlo ugodno svaki put kad vas posjetim.

Komentari

komentara