Krajem prošle godine klavijaturist i skladatelj Toni Starešinić i njegov sastav Chui bili su najspominjaniji u člancima kojima su glazbeni novinari rezimirali 2017.

Naime, mnogi su ih proglasili najboljim sastavom, a njihov dvostruki CD »Chui ovu glazbu«, što su ga snimili uz Jazz orkestar HRT-a, najboljim diskografskim izdanjem. Album će uskoro biti objavljen i na LP-ju. Nakon što su Chuievci – uz Starešinića sviraju saksofonist Vojkan Jocić i bubnjar Janko Novoselić – kao gosti nastupili na koncertu kojim je Jazz orkestar HRT-a proslavio 70. godišnjicu djelovanja, koncertna promocija njihova albuma »Chui ovu glazbu« održat će se 17. veljače. u zagrebačkom klubu Tvornica kulture, a u fazi dogovora je koncert na Liburnia Jazz Festivalu.

Do suradnje Chuia s Jazz orkestrom HRT-a došlo je na poziv šefa dirigenta Orkestra Andreasa Marinella, a aranžmane su pisali članovi Orkstra.

»Spoj tih dvaju sastava je rezultirao glazbenim dobitkom za obje strane«, kaže Starešinić.

»Iako mali sastav odjednom smo postali big band Franka Zappe. Svidio nam se dosadašnji aranžerski rad Andreasa Marinella, Luke Žužića i Joea Kaplowitza i bili smo jako sretni kad su prihvatili tu zadaću. Dali smo im potpunu slobodu, nek rade što žele, ako ih inspirira sunce i svjetlo nek budu najpozitivniji, ako ih pak inspirira tama i unutarnji mračni neotkriveni kutovi nek se hrabro upuste u istraživanje svojih najmračnijih strana. Sva trojica su ostavila osobni pečat na aranžmanima što je još više obogatilo materijal i dalo mu širinu te je na kraju rezultiralo odličnim balansom u kojem su se aranžmani savršeno nadopunili u cjelinu. Glazba je postala još slikovitija i cijelo vrijeme kao da je obavijena nekakvim filmskim omotačem. Suptilno vas uvlači u svoj film, repetativnim dionicama vas izolira, potom vas šamara žestokim brass dionicama pa vas nagrađuje solima odličnih instrumentalista, pruži vam ruku za ples i na kraju vas pozdravi osmijehom i ostavi u bezbrižnom i bestežinskom stanju s osjećajem da ste bili na predivnom putovanju.«

Osobnost i karakter

Snimanju albuma prethodila su dva koncerta u dvorani Gorgona MSU-a koja su izazvala veliko zanimanje publike. Naime, već nakon prve probe koncert je bio rasprodan i odmah je dogovoren još jedan koji je također brzo rasprodan. »Na prvom koncertu imao sam ogromnu tremu, kao da me netko zgrabio za trbuh. Nakon koncerta to je popustilo i u drugom sam mogao potpuno uživati. Nakon toga smo nastupili zajedno i na Bundeku i to je također bilo prekrasno iskustvo. Skupilo se nekoliko tisuća ljudi i nakon pedeset minuta izvedbe počela je padati kiša, ali nitko nije htio ustati. Izdržali smo na kiši dok sve nije bilo mokro i morali smo zbog električne opreme prekinuti koncert. Bila nam je velika čast nastupiti s orkestrom i na proslavi njihovog sedamdesetog rođendana.«

Chui je pažnju novinara i publike osvojio na samom početku djelovanja, a otada su snimili četiri albuma. Nastupaju diljem Hrvatske, ali i u inozemstvu, a njihovi su koncerti uvijek iznimno dobro posjećeni.

»To je također faktor sreće da je baš tu glazbu osjetila šira publika jer znam mnogo kolega koji sviraju jazz puno bolje od mene, ali njihov glazbeni ukus ih je odveo u muziku koja komunicira puno intimnije dok Chui uspijeva komunicirati s jazz, rock i alternativnom publikom, onom koja voli klupsku i elektronsku glazbu. Ali vjerujem da se svi trudimo biti najiskreniji i to je najbitnije jer jedino iskrena glazba pronalazi put do one publike kojoj ona zbilja nešto znači u životu. Ti ljudi vam to vraćaju i tu se stvara krug, ciklus života glazbe u kojoj dajemo i primamo, publika prima i daje, a to omogućuje toj muzici da opstane i dalje živi. Najvažnija je glazba i da se glazbenici osjećaju ugodno dok ju izvode. Tada se stvori taj magični protok energije prema publici na koju ona ne može ostati imuna. To je srž Chui priče od prvog koncerta do danas. Chui ne razmišlja jer kad krene razmišljati onda bi malo ovo, pa malo ono, pa sve što mu se koji dan svidi u glazbi nekog drugog.

Zato Chui prati svoj instinkt i trudi se biti najiskreniji što može. To je jedini ispravan put u bilo kojoj umjetnosti. Ne možeš zanemariti sve što se događa oko tebe, sve to postane dio tebe i izgrađuje te u cjelinu, ali tu dolazi i tvoj karakter, osobnost kao filter kroz koji prolazi sve što si naučio. Trebaš se samo prepustiti tome i pustiti da izađe to što imaš u sebi. S vremenom sam upoznao dosta kolega na glazbenoj sceni i shvatio da malo njih sluša glazbu koju ja slušam. Ta je glazba izgradila moj ukus pa tako i ono što radim s Chuiem, naravno provučeno kroz moju osobnost i karakter.

Ples smrti

Od samog početka bavljenja glazbom na Starešinića su utjecali autori stripova. Zato nije slučajno upravo Esad Ribić naslikao omot ovog albuma. »Ribić je jedan od najboljih svjetskih strip majstora. Već godinama radi za Marvel. Upoznao sam ga kao bubnjara, ljubitelja progresivnog rocka, jazz fusiona i punk metala. Često mi se po glavi vrzmaju stripovi, pogotovo Fibrina izdanja. Uz craft piva i odličnu glazbenu scenu Fibra zatvara taj trokut najboljeg što se dogodilo u nas u posljednjih pet godina. S obzirom na to da smo godinama bili uskraćeni za vrhunska djela devete umjetnosti, a sedma se danas bavi uglavnom površnim spektaklima, Fibrina izdanja isporučuju mnogo inspiracije za glazbu, pogotovo za ljubitelja znanstvene fantastike. Preporučujem za čitanje Moebiusovu »Hermetičnu garažu« koja je čisti jazz u stripu i još u znanstvenoj fantastici. Jedna od emisija »Svijet jazza« bila je posvećena Danijelu Žeželju kojeg sam upoznao baš kroz Fibrino izdanje avanture jednog od najpoznatijih strip junaka Kapetana Amerike »Ples smrti« koju je nacrtao Žeželj, a scenarij napisao Darko Macan, što je jedini slučaj da je Marvel produkciju svog najpopularnijeg junaka dao kompletno u ruke strancima. Niz craft piva koji se pojavio u nas u posljednjih nekoliko godina također je odličan primjer fuzije raznih stilova koji je rezultirao u pregršt bogatih novih okusa – i to je jazz.«

Slušajući glazbu sastava Chui dojam je da je Starešinić naslušan, da je proučio razne stilove i da dopušta da se oni reflektiraju u njegovoj glazbi, da izranjaju u vidu zvukova, zamisli ili stilova.

»Jazz volim više u kombinacijama s drugim stilovima, a najviše rockom pa dok ne krene u gimnastičke vježbe. Volim progresivni rock dok progresije ne postanu same sebi svrhe, volim onaj pravi prljavi funk iz prve polovice sedamdesetih dok ga disko nije izravnao, volim roots blues Blinda Garyja Davisa i onaj funkoidni Alberta i Freddieja Kinga. Volim folk jazz Joni Mitchel, volim avangardni gospel Nine Simone, duhovnost mnogih ECM izdanja, soul instrumentale Bookera T. MG’S-a, psihodelični jazz rock Softa Machinea, junglu Milesa Davisa, skoro sve od Kinga Crimsona i puno današnje glazbe koja je nastala na svim tim utjecajima. Sretan sam što sam imao u Zagrebu priliku slušati Milesa ovog stoljeća Roba Mazureka, plesni organski ansambl Medeski Martin & Wood, woodoo iscjelitelje Fire! predvođene Matsom Gustafsonom, Hendrixa na Rhodesu Patricka Mullera…«

Vrtlog psihodelije

Upravo su spomenuti Soft Machini, ali i drugi progresivni rock bandovi koje danas rijetko tko spominje, ostavili veliki trag u glazbi Chuia. »Soft Machine me nadahnjuje zbog glazbenika koji nisu, za razliku od njihovih američkih kolega, fokus usmjerili na individualni izričaj već na zvuk kolektiva čiji su dio, što je rezultiralo uzbudljivom i kreativnom muzikom. Poseban je album »3« Soft Machinea kao uzbudljiv eksperiment na kojem se čuju počeci moderne elektronske glazbe u hipnotičkim klavijaturama Mikea Ratledga. On je posljednju skladbu na albumu otvorio svirajući klavijature pa ih preko loop trake puštao unatrag i stvorio vrtlog psihodelije koja vas usisa i ispusti ravno u nabrijani jazz komad. Nešto slično sam odsvirao na jednoj skladbi s Jazz orkestrom HRT-a kao malu posvetu tom albumu. Mogu izdvojiti i Nucleus, Van Der Graaf Generator, Henry Cow, King Crimson, Gong i solo albume Roberta Wyatta nakon odlaska iz Soft Machinea.«

Danas, Chui živi svoj san, koncertira, snima albume, ima mnogobrojnu vjernu publiku, radi izvanzemaljsku glazbu koju voli. Ali o čemu Chui zaista sanja? »Sanjam uglavnom o tome kako ono malo slobodnog vremena najbolje iskoristiti za odmor, a volim kreativni odmor koji će me ispuniti nekakvim doživljajem, bilo da se radi o preslušavanju glazbe, stripu, filmu ili putovanju. Stalno mi dolaze ideje za nove skladbe, ali jednostavno moram ih pustiti i fokusirati se na one koju dođu u vrijeme stvaranja nove ploče, jer ovako bih stalno radio nešto novo pa nikad ne bih završio staro, a uostalom to su samo fragmenti koje tek treba razraditi. Zna se dogoditi da legnem u krevet i krene mi po glavi nekakva bas linija uz groove te brzo hvatam mobitel i beatboxam ritam, pjevam bas dionice i tako se skupi pregršt tih snimaka na mobitelu i popuni mu se memorija, pa se popuni memorija na kompjuteru pa na eksternim hard diskovima i onda brišem i od većine tih ideja na kraju ne bude ništa.«

 

Komentari

komentara