Iako priznaje da jednim dijelom živi u prošlosti, Vlado Simcich Vava, svestrani riječki glazbenik i autor, ne želi živjeti od prošlosti. »Zastarjelo i neaktualno!«, odrješito odgovara na pitanje kako gleda na osamdesete i devedesete godine, kada su nastale pjesme s kojima ga najviše ljudi identificira.

Kaže da se upravo zato silno trudi promijeniti naglaske iz prošlosti, osuvremeniti se i održati u sadašnjosti drugačijim pristupom bez etikete ‘ex’. »Još želim učiti, zato sam se i okružio boljima od sebe«. Rezultat tog nastojanja predstavljaju dva albuma koja će ovih dana podijeliti s publikom: »Human_Esque«, prvi album Turista, benda koji je pokrenuo s pjevačicom i svojom životnom partnericom Ivom Močibob i bubnjarom Bobom Grujičićem, kao i svoj novi solo album »Juke Joint«.

Ni na kraj pameti

Usporedba prvog albuma Turista i novog solo albuma vjerojatno je neizbježna, pa i zbog same činjenice da izlaze otprilike u isto vrijeme. No, oni imaju malo zajedničkoga. »Juke Joint« ponovno je eksperimentalni album, koji predstavlja logičan nastavak posljednjeg albuma »Cinemascope Blues«, dok je prvi album Turista punokrvni pop-rock. Kako autorski potpisuješ i jedan i drugi album, je li riječ o onoj klasičnoj dihotomiji između eksperimentalnoga (»Juke Joint«) i komercijalnoga (Turisti)?

– Ni u kom slučaju nisam planirao snimiti solo album! Ma jok, ni na kraj pameti! Pa tek sam započeo skupljati pjesme za debi Turista i bio sam potpuno koncentriran na taj materijal! No, ukupni proces, od pisanja stvari do studijskog zakucavanja, otegnuo se znatno dulje od predviđenog roka, a neke pjesme koje su već bile snimljene u međuvremenu sam odbacio, nadosnimivši sasvim nove, jer sam htio imati zaista dobru nastupnu ploču.

Uvijek je tu i faktor nepredvidljivih okolnosti zauzetosti kod ostalih članova, kao i slobodni termini u studiju GIS, pa sam sasvim nepretenciozno počeo, usred noći punog Mjeseca, čisto nagonski bilježiti neke muzičke skice, u gotovo meditativnom stanju, i ne baš bistrog uma, haha…

U pravu si, »Juke Joint« je eksperimentalan, čak i više nego prethodni, »Cinemascope Blues«. Pitam se je li potpuno nekomunikativan? Hmmm… Tijekom perioda dovršavanja »Human_Esque«, odnosno snimanja zadnjih pjesama koje su zaokružile taj album, shvatio sam da imam i dovoljno stvari za instrumentalni album, pa sam njega zaključio i izmiksao znatno ranije od albuma Turista, no kako oba materijala dijele istog producenta, Mateja Zeca, i istog dizajnera, Mladena Stipanovića, u dogovoru s izdavačem, Dallas Records-om, riješeno je da se objave isti dan. Tako da je slučajno ispalo da sam opasno ambiciozan i samouvjeren, hehe…

Je li jednostavnije napraviti solo ploču ili funkcionirati u bendu?

– Bend, ako je sačinjen od ljudi koje voliš i ako dijelite iste ili slične svjetonazore i široke muzičke ukuse, djeluje poput organizma, živ i u stalnom pokretu, mijene su uvijek dijelom tog konstantnog izazova. Imate zajednički cilj, pa iako ne moraš baš uvijek znati što želiš, ipak se postiže određena dinamika tog ‘tijela’. Katkad samo druženjem i pričom, a katkad dugotrajnim sessionima.

Bend je razmjena ideja, stavova, usuglašavanje i postizanje ravnoteže unutar članova. Zvuči kao utočište za neprilagođene! Snimiti solo ploču je, pak, najsebičnija moguća stvar koju sam sebi opet priuštio. Nikome nisam prinuđen tumačiti razloge zašto je taj zvuk ondje, a ne tu, smeta li možda onako mono snimljen bubanj umjesto na svečana 23 kanala, jesu li naslovi pjesama baš ono što smo htjeli reći kao neka zajednica i tako u beskonačnost! Pretpostavljam da je u pitanju sloboda. A ja se s njom znam nositi.

Pravo otkriće

Kažu da je ipak najteže napisati dobru pop pjesmu, a ti si puno puta dokazao da to znaš napraviti, a takav je i novi album Turista.

– Hmm, nisam siguran znam li napisati dobru pjesmu, ali da ona može uključiti elemente popa i rocka, oko toga se slažem. Turisti su sačinjeni od pjevačice koja već više od 20 godina pjeva pop, no Iva je pravo otkriće kad treba zabrundati neki brzi bluz, strastveno se unijeti u egzotičnu ritmiku ili priprijetiti prstom u glam rock stilu, kao da je sve vrijeme bila uspavana rock frontwoman, dok je Bobo opako čvrsti, konkretni bubnjar koji neopisivom lakoćom slijedi dinamiku pjesme, ne ugrožavajući muzikalnost ni jednog trenutka.

A ja sam, jel’ da, samo gitarist. Dobrim dijelom svojom nazočnošću materijalu su pridonijeli i gosti, Ivanka Mazurkijević s kojom već nekoliko godina surađujem u drugim ‘programima’, te Henry Radanović čija je svirka na kontrabasu dala autentični zvuk americane u Ženi od pijeska, čemu sam i težio.

Poznat si po ad hoc suradnjama. Jesu li Turisti dugoročan projekt?

– Dakle, u potpunosti podržavam sumnjičavost koja prati Turiste, jer zaista je to nalikovalo, od prvog singla, na svojevrsni ‘projekt bend’, društvance koje u dokolici radi pjesme, skokne do studija, snimi ih iz prve ili druge, prebaci ih u Dallas Records, odakle ih oni distribuiraju na radio stanice. Svakako zvuči kao pomno osmišljeni plan za ‘spontano’ izražavanje kreativnosti, zar ne? Ipak, unatoč usporenoj dinamici pripremanja albuma, koji je upravo – i konačno – objavljen na Deezeru, a od sljedećeg tjedna bit će nabavljiv i na CD-u, nakon godine i pol spremni smo izaći iz ormara. I to u proširenom obliku, što uključuje i basistu, Roberta Jovanovića iz Mandrila.

Kakve planove imaš s bendom?

– Postaviti pravi bend na noge i nakon više od petnaest godina krenuti ispočetka ispada znatno kompliciranije nego što sam očekivao. Organizacija sveukupne platforme ‘benda’ i odbacivanje ‘projekta’ iz konteksta, ubrzo sam shvatio, predstavlja mi izvrsnu priliku za produbljenje gastroentereoloških problema i ostvarivanje nepotrebnog stresa! Ne znam kako sam dosad mogao preživjeti bez toga?

Što se dugoročnosti Turista tiče, osobno sam privržen ideji da ćemo opstati kroz iskušenja koja nas tek očekuju, dugo se svi poznajemo, fleksibilni smo prema individualnim potrebama i obiteljskim obavezama. A sljedeći album će biti pripreman u potpuno drugačijim uvjetima, onim klasičnim garažnim s optimalnim inputom svih članova benda. Čak sam poželio testirati veliku većinu pjesama na koncertima prije nego ih snimimo, no hoće li se ta ambicija i ostvariti ovisit će o mnogo stvari.

Djetinjarija? Možda

»Juke Joint« je u potpunosti instrumentalan i pomalo pustinjski, uronjen u američku blues tradiciju, o čemu svjedoči i njegov naslov. Što je poslužilo kao najveća inspiracija? Slušateljima će vjerojatno najprije pasti na pamet instrumentalni albumi Rya Coodera, no čini mi se da se osjeća i utjecaj Marca Ribota. Jesam li u pravu?

– Ponekad mi se čini da sam u verbalnom izražavanju emocija i doživljaja jednostavno nedovoljno artikuliran i maštovit pa sam zato i započeo ovu soap-operu instrumentalnih izdanja. I »Juke Joint« je dobrim dijelom naslonjen na blues, ponajprije gitarističkim fraziranjem, a Cooderovo ekonomično ‘slajdanje’ mi je, u pravu si, desetljećima svjetionik na tom putu, no isto tako ne bježim ni od kraut utjecaja pionira ambijentalne muzike, poput Tangerine Dream ili Klausa Schultza.

Vremena su se promijenila i album, sam po sebi, više ne predstavlja ono što je predstavljao nekad. Što tebi osobno, kao audiofilu, znači izdavanje albuma, pogotovo u fizičkom obliku?

2408046

– Naravno, složit ću se s tobom da je format albuma prevladan, ali kako jednim djelom živim u prošlosti ipak vjerujem da će uvijek postojati određeni postotak konzumenata koji će posegnuti za dugosvirajućim materijalom. Cjelovitost i ujednačenost pjesama te fokusiranost benda, tako to doživljavam, još se uvijek može doživjeti kroz uvid u kompletan proizvod, bez obzira u kakvom će obliku biti realiziran.

Moj izbor medija na kojima bi se albumi objavljivali zauvijek će ostati vinil. Moram priznati da nisam neki audiofil jer sam nedavno, pri kupnji opreme za prijatelja, otkrio da su zvučnici u međuvremenu evoluirali u monitore, a bome svoja dva stereo držača za lampe, čaše, knjige i pepeljare nisam mijenjao od Live Aida! Bojim se da sam zapeo u onoj razvojnoj fazi koja se zove samo diskofilstvom, haha…

A sada ono vječno pitanje: može li se danas, primjerice u jednoj Rijeci, živjeti i preživjeti od bavljenja glazbom?

– Ako se ne kaniš prepustiti jadikovkama i frustraciji, svakako. Baviti se isključivo muzikom, dakle onim što apsolutno obožavam raditi, nije možda za svačiji ukus ili za realizaciju visoko postavljenih standarda, ali ja se ne kajem zbog izbora koji sam napravio. U tridesetogodišnjem iskustvu, da se razumijemo, bilo je svega, od spavanja u kombiju do praznih koncertnih prostora, prekipjelo mi je više nego trinaest puta zbog svega, bio sam prinuđen rasprodati dobar dio opreme, no svejedno bih kazaljke vremeplova vratio na isto mjesto i doba.

Djetinjarija? Možda.

Novo doba, novi ukusi

Čini mi se da rock and roll dijeli sudbinu novinarstva na ovim našim prostorima. Postupno, malo po malo, nestaje. Sjećam se nedavne ankete prema kojoj mladima u Rijeci rock and roll više nije na prvom mjestu kada je riječ o glazbi. Što nam to govori?

– Kada stavim ruke preko glave razmišljajući o ovom pitanju, vjeruj mi, to ne djeluje odviše terapeutski. Novo vrijeme donosi i nove ukuse i kriterije. Istina je postala podložna tumačenjima i verzijama, kako kod Trumpa tako i kod nas. Ulijevanje straha i oduzimanje nade je bilo nezamislivo u mom odrastanju. Zato sam i ulijetao poput lava u arenu najprije novinarstva, a potom i rokenrola. Ne bijesno nego samouvjereno, čineći pritom bogtepitaj koliko pogrešaka, dakako, ali s entuzijazmom i odricanjem, ne žaleći pritom ni za čim.

I sviđala mi se pozicija rokenrola, supkulture općenito, biti sa strane, djelovati subverzivno po, današnjim rječnikom, društvenim mrežama. Nekim spletom povijesnih okolnosti rock je postao u određenom trenutku mainstreamom, razbahatio se, s izvođačima, no smjenom generacija počela je njegova detronizacija i povratak na rubove egzistencije.

Da, ponekad nam se čini da je na bolesničkom krevetu, ima visoku temperaturu, iskašljava krv, dakle na samrti, no jedno je sigurno – žilavo je to stvorenje! Iskre će nastaviti frcati, sasvim je svejedno na kojim meridijanima i paralelama! Riječkim, londonskim, njujorškim…

Možemo li onda Rijeku još smatrati rokerskim gradom?

– Publika još uvijek dolazi na koncerte, uostalom srećemo se na tim okupljanjima, nije li tako? Rijeku, s etiketom nekakvog alternativnog grada, predstavljaju još uvijek izvrsni stariji izvođači, ali ne zaostaje, možda ne statusno no izvedbeno i autorski jednako izazovno, niti mlađa scena koja redovno objavljuje arhaične formate nosača zvuka i redovito koncertira širom regije. To uopće ne zvuči apokaliptično.

U lokalnom stanovništvu sam primjetio da može diskretno djelovati protiv huškačkih nametljivih stavova koje se serviraju. Naučili smo ne pokazivati slabost i šok, već funcionirati tiho, ne odričući se svojih osobina, plivati kontra struje. Iz nekog nepoznatog razloga posjedujemo vlastitu svijest i energiju, neovisni smo i stoički možemo podnositi ignoriranje većih centara a preživjeti, ne trudimo se previše uklopiti u postojeći sustav već naprosto idemo naprijed bez obzira na posljedice.

Bi li se taj dio riječkog identiteta trebao reflektirati i na projekt EPK?

– Ukoliko se stvarno dobro prezentira, bez prevelikih nostalgičnih rečenica i s naglaskom na sada i sutra, siguran sam. Nikako, ali nikako ne bi trebalo inzistirati na prikazivanju ljepše prošlosti već je prikazati onakvom kakva je stvarna bila. Raditi na muzeju antikviteta riječke rock scene nije loša ideja, ali je istovremeno i dvosjekli mač jer može izazvati još snažnije odbijanje kod mlađe populacije. Predstaviti se kulturnoj Evropi s našim izvođačima kroz koncertne nastupe i performanse tijekom cijele te godine je, držim, imperativ. Mislim da imamo adute za EPK, ne samo na rock sceni nego i u literaturi, s konkurentnim piscima.

Zaljubljen u Jaggera i Doylea

Kad već spominješ pisce, godinama si angažiran na promociji književnosti, oformljena je skupina Ri Lit, objavili ste zajedničku zbirku, zajedno nastupate…

– Oko toga nema neke velike misterije. Kad sam bio jako mali zaljubio sam se u Micka Jaggera i Conana Doylea. Taj dvojac me je odredio za budućnost jer i jedno, rokenrol, i drugo, knjige, postali su neodvojivim dijelom mog življenja. Književnost je prijenosnik ideja, vizionarska djelatnost, a oni koji je pišu, članovi Ri Lita, izvrsni su pisci za koje sam smatrao da ih treba okupiti pod zajednički naziv i predstaviti i približiti publici. Njihove radove slušao sam i čitao desetine puta i čini mi se da mi nikada neće dosaditi, ni za deset godina.

Od metafizičkih razdaljina do duhovitih ispovijesti, od egzistencijalističkih propitkivanja do uglađenih pjesničkih slika, od ratnih dnevnika do infantilnih zapisa, svaka od takvih tema izlazi iz pisaćih strojeva Ri Litovaca. Budući da sam shvatio da iz tih individualnih tekstova isijavaju izvrsne priče zaključio sam da moraju doći do čitatelja, na bilo koji način, pa makar i onaj stari trubadurski, usmeno, odnosno čitanjem naglas samih autora pred auditorijem. Iz tog sam razloga počeo s organizacijom manifestacije Noć velikog čitanja, koja je nedavno doživjela i peto izdanje. Nažalost, teško mi je ostvariti veća gostovanja izvan Rijeke, jer je uvijek u pitanju najmanje osam autora i troškovi samog prijevoza postaju veliki problem. No, ipak smo obišli Vukovar, Zagreb, Pulu, Omišalj… U tijeku je prikupljanje sredstava za prijevode radova Ri Litovaca s kojima ćemo pripremiti novu zbirku, ali ovog puta na engleskom, čime nam je cilj predstaviti riječke pisce europskoj publici kroz projekt EPK 2020, dakle, do kraja 2019. očekujem da ćemo to izdanje držati u rukama!

Netko je ovih dana rekao da ljudi zbog loše i besperspektivne sadašnjosti postaju nostalgični okrećući se »zlatnoj prošlosti«, koja, zapravo, nikad nije postojala…

– Radi se, vjerujem, o zamjeni teza. Naime, jednom se bude mlad, lišen odgovornosti, bezbrižan, kad si najotvoreniji, s manje iskustva, bez hipoteka i potrebe za preživljavanjem, živiš uzbudljivo, na granici legalnog, prezireš dosadu i jednoličnost, eksperimentiraš u svim smjerovima, hrabar si u koracima, ne zatvaraš oči pred novostima, zbunjenost ti je slatka, itakodalje…

Takve zavodljive kategorije, koje vremenom izgubimo, postaju dijelom sentimentalne čežnje i rado bismo ih katkad restaurirali i oživjeli, ali se one odviše lako odmetnu u karikaturu onoga što je nekada bilo. Nostalgija je, za razliku od budućnosti, predvidljiva, pruža osjećaj emocionalne sigurnosti.

 

Komentari

komentara