Jedan od najznačajnijih i najorginalnijih bendova indie folk i nezavisne scene posljednjih 15 godina, Beirut predvođen Zachom Condonom, premijerno dolazi u naše krajeve i to 13. listopada, u Malu dvoranu zagrebačkog Doma sportova.


Pod povećalo javnosti ekspresno je došao 2006. fantastičnim prvijencem »Gulag Orkestar«, odmah proglašenim najboljim albumom godine od strane velikog broja kritičara s obje strane Atlantika. Kombinirajući indie glazbu s Balkana, world music i folk utjecajima, »Gulag Orkestar« postavio je odmah Beirut na sam vrh scene, a Zach Condon među najbolje autore mlađe generacije. Posebno je impresivan bio podatak tada da je Zach napisao i odsvirao cijeli album sa samo 19 godina. Ove godine bend je objavio peti studijski album »Gallipoli«, još jednu sjajnu kolekciju pjesama s utjecajima crpljenim iz raznih dijelova svijeta koje Condon posjećuje.

Zvuk Mediterana

Pojam world music itekako se može objasniti sa svime što radi Zach Condon, Amerikanac koji je svoj bend, želeći istaknuti mogućnost postojanja raznolikih kultura na jednom mjestu, nazvao po glavnom gradu Libanona – Bejrutu, a na dosadašnjih pet albuma stvorio je glazbu kojom je predstavio zvukovno nasljeđe Balkana, Francuske, Meksika te, na aktualnom albumu »Gallipoli«, Mediterana. Istina, naslov može zavarati. Naime, Gallipoli se u slučaju ovog albuma ne odnosi na mnogima znano tursko Galipolje, lokaciju jedne od najstravičnijih bitaka Prvog svjetskog rata (isti naziv ima i o tom masakru napravljen sjajan film Petrera Weira s odličnim Malom Gibsonom), već je Gallipoli naziv srednjovjekovnog gradića na jugu Italije. U tom je mjestašcu Condo slučajno svjedočio nastupu lokalnog puhačkog orkestra, po domaću limene glazbe, što ga je toliko oduševilo da je oko glazbe tih limenjaka izgrdio ne samo naslovnu skladu, već praktično cijeli album koji odiše zvukom Mediterana, starinskih limenih glazbi, suncem i morem.

Beirut


Glazbeno nasljeđe obala Mediterana Condon je, kako to obično i radi, spojio s indie rock i pop te world music obrascima stvorivši neobičnu, ali itekako opojnu glazbu, svojevrsni barokni indie pop uokviren elektronskom glazbenom podlogom koja budi raznoliku paletu osjećaja – melankoliju, opuštenost, sjetu, užitak… ili, kako je to jedan kritičar napisao, »beautiful sadness«, prekrasnu tugu. U ovoj glazbi kroz koju struji vječno ljeto i vječno more glavni su instrument Condonu omiljene Farfisa orgulje koje uz pomoć niza drugih instrumenata (truba, filogorna, ukulele, manodolina, harmonika, piano, najrazličitiji duhački instrumenti…) stvaraju začudno bogatu glazbenu podlogu u kojoj je tekst manje bitan što odgovara jednom prigodom izrečenom Condonovom stavu kad je rekao da bi, kad bi mogao promijeniti jednu jedinu stvar, napravio to da glazbu nikad ne prate stihovi.

Produhovljeno ozračje

Taj se pristup najočitije vidi u tri instrumentala od kojih su dva »On Mainou Island« i »Corfu« posvećeni spomenutim otocima, a lako je prepoznatljivo i u svim drugim skladbama u kojima su tematski okviri stihova uglavnom jasni, ali ne i pretjerano bitni jer se Condon služi stvaranjem najčešće metaforičnih pjesničkih slika ili skica na temelju kojih gradi željenu glazbu. Tako u dojmljivoj uvodnoj »When I Die« kroz eterično i produhovljeno ozračje slušamo stihove o pomirenosti sa smrću, i prelasku u zvjezdani prah, a ta tema prolaznosti uočljiva je i u nekim drugim skladbama poput »Family Curse«, »Light in the Atoll« ili »We Never Lived Here«. Ljepoti i skladnosti prirode te blagom dodiru s poviješću i tradicijom okrenute su naslovna folk pop »Gallipoli«, »Landslide«, te »I Giardini«, dok se »Varieties of Exile« s podosta žičanih instrumenata Orijenta dotiče i tematike izbjeglica, a »Gauze für Zah« usprkos »strogom« njemačkom naslovu puna je nježnosti prema stanovitoj Meinke za koju mu je jako žao što je otišla pa je moli da mu se javi i odgovori na njegov poziv.

Beirut


Naravno, i taj »njemački« dio albuma doprinos je ideji širenja world music utjecaja koji su na ovom albumu, idealnom ne samo za ljetna opuštanja, uočljivi u gotovo svakoj pjesmi. Vrlo često ambijentalna i atmosferična glazba ovog albuma posebnog ozračja pokušaj je, kako je sam Condon rekao, »katarzičnog spoja starih i novih albuma, spoja koji me vratio nekadašnjoj sreći koju sam osjećao slušajući glazbu«. I baš taj osjećaj sreće, svojevrsne »prekrasne tuge« struji iz svih 12 skladbi ovog neobičnog albuma u kojeg se uopće nije teško, kao i u Mediteran, zaljubiti i u njemu uživati.

Raznolikost pristupa

Možda Condonova raznolikost u pristupu glazbi potječe i iz njegovih korijena. Rođen 1986. godine u gradu Albuquerqe (to je onaj grad u kojem se zbiva radnja kultne serije »Breaking Bad«), Condon je odrastao u Newportu Newsu (Virginia) i Santa Feu (New Mexico) gdje je i osnovao bend, a glazbeno nasljeđe tih krajeva u kojem se country, rock, blues, soul i gospel spajaju s marijachi trubama, tex mex polkama i conjunto veselicama svakako su Condona usmjerili ka istraživanjima etno zvukovlja pa je debi album »Gulag Orkestar« (2006.) bio vezan uz folk tradiciju Balkana, »The Flying Club Cup« (2007.) temeljio se na baroknom popu i istraživanju francuskog glazbenog nasljeđa, »The Rip Tide« iz 2011. godine obradio je njemu znanu mariachi tradiciju, a »No No No« je kritika nazvala euforičnim indie popom.


Komentari

komentara