Možemo mi i bez tebe, poruka je koju su u obliku naljepnice na svoj sedmi studijski album nazvan »California« slobodno mogli staviti pjevač i basist Mark Hoppus, te bubnjar Travis Barker, misleći pri tom na Toma DeLongea, pjevača i gitaristu s kojim je Hoppus davne 1992. godine u Powayu, predgrađu San Diega osnovao grupu Blink-182 kojoj su krajem 2014. godine zbog drugog i čini se konačnog odlaska DeLongea iz grupe, predviđali konačni kraj karijere.

No, Hoppus i Barker s takvim se zlogukim predviđanjima nisu slagali i već u ožujku 2015. godine pridružio im se Matt Skibba, dotadašnji pjevač sastava Alkaline Trio i The Sekrets koji u rujnu te godine u potpunosti prelazi u Blink-182.

Nova postava za producenta angažira Johna Feldmana, bivšeg pjevača punk sastava Goldfinger, i u njegovim studijima u Woodland Hillsu od siječnja do ožujka ove godine snima pedesetak novih pjesama od kojih njih 28 ulaze u krug dodatnog rada, a njih 16 prošlo je i završni odabir te završilo na albumu koji je s obje strane Atlantika poharao top ljestvice i osvojio prvo mjesto, kao što je i uvodni singl »Bored to Death« došao do prvog mjesta američke top ljestvice nagnavši glazbenu kritiku na pitanje ne vraća li se pop punk u središte pažnje!

Odlični rezultati

Kad se uskoro pojavi novi album grupe Green Day ta će se procjena vjerojatno pokazati točnom, mada će triu Blink-182 puno važnije biti da su do tog trenutka neprikosnovenom bivšem frontmanu pokazali da mogu i sami. Štoviše, »California« je za sada po plasmanu na top ljestvicama njihov najuspješniji album – drugi je njihov broj jedan album u SAD-u, prvi nakon »Take Off Your Pants and Jacket« iz 2001. godine, a prvi koji je došao do broja jedan u Engleskoj! Ti su odlični rezultati ponajprije posljedica činjenice da se nova postava, nakon prethodnog ne baš prihvaćenog albuma »Neighborhoods« objavljenog 2011. godine vratila temeljnom pop punk zvuku drugog dijela devedesetih koji je dovoljno zanimljiv i novim generacijama pa su s 45 minuta nove glazbe uspjeli privući i stare i mlade ljubitelje pitkijeg punka.

Drugim riječima to znači da je cijeli album – s izuzetkom pjesame »Home Is Such a Lonely Place« i naslovne »California« koje su pop balade – prepun snažne punk energije koja spojena s melodioznim i jednostavnim pop melodijama i refrenima privlači i slušatelje kraj radija i uz mobitel, a kamo li ne posjetitelje njihovih koncerata koji uz klasične »whoah-oh« prateće vokale i referene koji završavaju otegnutim »ooo«, »eee« ili slično uživaju u skakanju i urlanju.

Teen teme

Nedvojbeno, »California« će dati dovoljno »goriva« i starim i potencijalno novim ljubiteljima ovog sastava jer se uz većinu pjesama jednostavno ne može mirovati, a koncertni i hitoidni potencijal ritmom i melodioznošću nude »Bored to Dearth«, »Sober«, »Kings of the Weekend«, »Teenage Satellites«, »San Diego«, »Cynical« i »No Future«, mada će odanim fanovima sve osim možda spomenutih sporijih trenutaka biti jako, jako dobro.

Mark Hoppus kao glavni tekstopisac uglavnom je ostao u okvirima već znanih Blink-182 motiva što znači da se kroz kratke tekstove obračunava sa suvremenom stvarnošću pri čemu je čest sarkazam, ironija i cinizam, ali i gnjev, bilo da je riječ o temama vezanim uz nedostatak komunikacije, neostvarenu ljubav, društvene i socijalne neprave, učmali malograđanski život ili nedostatak osobnosti u svijetu zarade i novca. Kritici skloniji slušatelji svakako će mu zamjeriti što kao četrdesetogodišnjak još uvijek piše o tipičnim teen temama (»Bored to Dearth«, »Kings of the Weekrend« i »Teenage Satellites«), ali u većini tekstova Blink-182 ipak su okrenuti sadašnjosti i samima sebi o čemu govore vrlo dobre samoanaltične »Sober« i »Rabbit Hole«, dok je »She’s Out of Her Mind« klasična ljubavna, a »Home Is Such a Lonely Place« na glazbeno za ovu grupu netipičan način govori o strahu od osamljenosti i ne tako daleke starosti kad će u domu donedavno punim buke ostati sami.

Dio pjesama posvećen je i glazbi pa tako u »Cynical« slušamo priču o prošlosti i sadašnjosti grupe i suvremenog društva, »No Future« posveta je punk junacima, a »Bohemian Rhapsody« veze s grupom Queen ima samo u naslovu i tekstu.

Oproštaj od DeLongea

»Los Angeles«, »San Diego« i »California« već nazivima upućuju na temu, točnije na njima dragu vlastitu američku saveznu državu po kojoj su i imenovali cijeli album i koju su, što je za njih normalno, prikazali sa svim prednostima i nedostacima ne bježeći pri tom ni od cinizma i ironije. Od tih »domoljubnih« pjesama nedvojbeno je najzanimljivija »San Diego« i to ne samo stoga što je posvećena njihovom rodnom gradu, već i zato što se indirektno u njoj govori i o ranijem velikom prijateljstvu i suradnji sa DeLongeom s kojim se, jasno je, opraštaju ovim uspješnim albumom koji nema iskrenost i snagu njihovih početnih albuma, ali nedvojbeno potvrđuje kako još u njima ima vatre i kako znaju svoj posao.

Komentari

komentara