Već nakon prvog slušanja osmog studijskog albuma grupe Coldplay, ploče »Everyday Life«, jasno je da će ocjene novog studijskog rada trenutačno jedne od najpopularnijih svjetskih pop/rock grupa biti oprečne. Naime, Chris Martin i društvo u popriličnoj su mjeri odstupili od svog dosadašnjeg načina rada i zvuka, a takav potez uvijek istodobno donosi i prihvaćanje i neprihvaćanje. Oni otvoreniji prema širenju okvira rada i eksperimentiranju, takav pristup hvale, a tradicionalistima željnima što manjih promjena zvuka grupe koju vole, takvi se potezi ne sviđaju.


Ono što je na »Everyday Life« novo i za mnoge neočekivano je to da je Chris Martin nekim pjesamama pristupio na taj način da je iz njih u potpunosti uklonio tipičan Coldplayev pristup utemeljen na radiofonijskom i stadionsko-koncertnom pop rock zvuku te ih sveo na do srži ogoljene oblike nekih tradicionalnih glazbenih izraza.

Tako je uvodna »Sunrise« odličan instrumental blizak ozbiljnoj glazbi i nudi pomalo filmsku raskošnost i melodramatičnost protkanu dodirima orijentalne i keltske glazbe. Izuzetno dojmljiva »BrokEn« izvrsna je religijska pjesma, čisti i nepatvoreni južnjački gospel u kojem Chris Martin uz piano i prateći gospel zbor djeluje poput crnog propovjednika iz Louisiane, a vrlo joj je slična po temi i »When I Need a Friend« koja svojim mističnim a cappella crkvenim ozračjem također šokira tipičnog Coldplayevog fana. »WOTW/POTP« odličan je izlet u čistu akustiku upotpunjenu ptičjim pjevom i isticanjem filozofije djece cvijeća jer naslov pjesme poruku šalje kroz stihove »Wonder of the world, power of the people« pri čemu prva slova svake riječi čine naziv pjesme. Divna »Cry Cry Cry« sva je u melodioznom soul tonu starinskih pop hitova pedesetih i šezdesetih, »Old Friends« je još jedna akustična i pomalo nostalgična balada o prijateljstvu, a »Guns« je jednostavan »a la Kinks« akustični rock o negativnostima današnjice, obožavanju i vezanosti uz oružje, nasilju nad prirodom, egoizmu…

Što je ovo?

Sve navedene pjesme većinu zaljubljenika u Coldplay navela su na pitanje – pa što je ovo, a reakcije su često negativne pri čemu se čuju i optužbe kako su sve spomenute pjesme tek skice, demo zapisi iz kojih su tek trebali nastati konačni oblici pjesama. Argument za ovu tvrdnju kritičari pronalaze u činjenici da u svim spomenutim pjesmama Martin uglavnom svira sam, a uz to u pratećoj knjižici CD-a kraj nekih od njih je i naveo kako nisu dovršne. No, kad ih je već stavio na album, onda mu valjda i takav oblik nešto znači pa i to treba cijeniti. Uostalom, tko može sa sigurnošću reći da bi pretvaranjem u klasični Coldplay sound bile bolje? Dapače, štovateljima rock povijesti ove su verzije sigurno bolje, a uz to je Chris Martin dokazao da se može i zna izraziti i kroz soul i gospel okvire.

Angažirane teme

Otklon od pop/rock mainstrema – mada su i na ranijim albumima znali imati ovakvih trenutaka – svakako su i skladbe »Èkó« i »بنی آدم«, koje uočljivo dodiruje obrasce world music pristupa glazbi. »Èkó«, što je inače afrički naziv za grad Lagos u Nigeriji, lagana je akustična balada u kojoj Martinu kao prateći vokal pomaže Nigerijka Tiwa Savage pjevajući o Africi, a »بنی آدم«, što je na arapskom napisano ime pjesme »Bani Adam« iranskog pjesnika Saadija Shiraza, govori o ljudima, odnosno »djeci Adamovoj« iznoseći religijsku poruku kako se do savršenstva, ljubavi i mira može doći jedino kroz Boga. Ovim umjerenim iskoracima od tipiziranog zvuka svakako treba dodati i nježnu baladu »Daddy«, dojmljivu tužaljku dječaka koji živi bez oca koji se, očigledno, rastao od majke. Nekima će ova pjesma utemeljena ponajprije na kombinaciji piana i Martinovog glasa biti odviše patetična i slatkasta, ali mnogi će je, baš zbog uočljive količine uspješno iskazanih emocija dječaka, jako cijeniti.

Preostalih šest pjesama nisu »dekoldplejizirane« pa će u njima oni koji vole uobičajeni zvuk ove grupe itekako uživati. »Church«, jedina prava ljubavna pjesma na albumu, kroz pomalo baladičan izraz tvrdi kako je ona njegova crkva, vjera i Bog. »Trouble in Town« sa snimkom verbalnog nasilja policajca u jednoj filadelfijskoj ulici kritizira nasilje i agresivnost, dok na stadionski pop/rock naslonjena »Orphans« donosi izmišljenu tužnu priču o pogibiji oca jedne sirijske djevojčice, a završna »Everyday Life« klasična je bitlsovska balada s gudačima i temom o košmaru suvremenog svijeta u kojem premalo ljudi razumije kako se ne treba mrziti jer smo svi braća, a ne neprijatelji. Toj hipi ideji posvećana je i odlična »Arabesque« koja se kombinacijom popa, rocka i latina te spojem engleskog i francuskog jezika zalaže za bratstvo među ljudima poručujući, uz odličan saksofon gosta Feme Kutija, »Music is the weapon of the future«. Na tom je valu i »Champion of the World« posvećena glazbeniku Scottu Hutchisonu i njegovim pozitivnim stavovima o svijetu i životu.

Nepredvidivo i neobično

»Everyday Life« je vrlo dobar album koji se mnogima – neće dopasti. No, mnogima i hoće. Ako bi se već tražile neke ozbiljnije mane, onda je to prije svega neuspješan pristup konceptualnosti albuma. Naime, Martin je album po starinski zamislio kao dvije tematski vezane strane. A-strana je »Sunrise«, odnosno rađanje dana i dan, a B je nazvao »Sunset«, znači sumrak i noć. Podjela je jasna, ali je baš ne slijede tekstovi pjesama pa sve skupa baš i ne djeluje kao čvrsta cjelina. No, s druge strane govoreći o tome što je želio poručiti albumom Martin je rekao kako je želio napraviti ploču koja će govoriti o tome kako je biti čovjek. Gledano s te strane, uspio je, jer život i jest često nepredvidiv i neobičan, baš poput albuma »Everyday Life«.

 

Komentari

komentara