Ljubav i mračna slika današnjice pretočena u odlične stihove i dojmljive melodije te divan glas Margo Timmins temeljne su teme odličnog, sedamnaestog po redu studijskog albuma kultnog kanadskog (Toronto) alt country sastava Cowboy Junkies, ploče »All That Reckoning«.

Po mnogočemu bi se njihov novi rad moglo nazvati povratničkim jer dolazi nakon čak šest godina stanke (najduži zastoj između dva albuma u njihovoj karijeri), a uz to je prvi nakon što su od 2010. do 2012. godine bili posvećeni projektu The Nomad Series kojim su kroz četiri originalna albuma ispričali svoju priču o nekoliko različitih tema (sukob civilizacija, zima, proljeće). Iako je i u toj seriji albuma bilo dodira sa stvarnošću, »All That Reckoning« ipak je u potpunosti okrenut tom dodiru sa svakodnevicom i to mahom onim negativnim što donosi današnje društvo, ali i odrazom tih negativnosti na pojedinca poput gitariste Michaela Timminsa koji piše sjajne stihove i koji je za album rekao kako je to do sada njihova najdublji i najkompletniji rad.

Svijet užasa

Usprkos iznimnoj ostavštini od 16 jako dobrih studijskih albuma, teško se je s tom ocjenom ne složiti jer »kauboji drogeraši« iznova slažu opojni koktel različitih glazbenih stilova (blues, rock, country, jazz) koje oplemenjuju kroz različite pristupe (psihodelija, eksperiment) spajajući nespojivo poput, primjerice, distoriziranih gitara i country zvuka. Sve to obogaćeno je senzualnim glasom Margo Timmins, fantastičnim korištenjem basa Alana Antona te uvijek dojmljivim doprinosom gitariste Michaela Timminsa te bubnjara Petera Timminsa. Ova ekipa koja se nije mijenjala od početka osnivanja banda i koju čine rođaci Timmins podarila nam je još jedan blistavi glazbeni crni biser, album koji potvrđuje kako rock glazba itekako može biti umjetnost i nositi snažnu poruku.

 

Cowboy Junkies

»All That Reckoning« je nedvojbeno najpolitičniji album u karijeri sastava koji je osnovan u Torntu pred 32 godine, a svjetsku slavu stekao već drugim albumom, čuvenim »Trinity Session«. Svijet u kojem živimo za ove danas već pomalo i vremešne kanadske glazbene majstore pun je užasa o čemu možda i najdojmljivije govori nježna, melodiozna i uhu tako ugodna, a tekstom tako bolna »The Things We Do To Each Other«, sjajna pjesma upozorenja u kojoj stihovima »Fear is not so far from hate« (Strah nije daleko od mržnje) i »Ne možeš dugo kontrolirati mržnju« šalju poruku današnjoj Trumpovoj Americi i svim mržnjama i uskogrudnostima koje uzgaja. Tom tematskom krugu pripada i hitoidna »Sing Me A Song« kojom uz kombinaciju brzog rock ritma i psihodelije te agresivni vokal Margo Timmins koja zvuči poput Grace Slick iz grupe Jefferson Airplane bude duh šezdesetih koji se osjeća i u tekstu koji ironično i cinično govori o slobodi i radosti u današnjoj Americi. Odlična je i »When We Arrive« u kojoj se slušatelju želi »dobrodošlica« u vrijeme raspadanja, smrti i mržnje, u doba u kojem možemo izgubiti jedni druge i sami sebe, a sve su te poruke uokvirene međuigrom raznih instrumenata blago okrenutih latino izrazu i natruhama jazza što se u drugom dijelu pretvara u čvršči izraz utemeljen na rock obrascima. Za mnoge će najjači trenutak albuma biti moćna »Missing Children« koja kroz tekst koji upozorava na u SAD-u sve veći broj izgubljene i nikad pronađene djece očigledno aludira i na nedavne poteze Trumpove vlade vezane uz razdvajanje djece emigranata od roditelja, a glavnim krivcem za nebrigu o djeci proglašava političare, njihovu površnost i nedostatak empatije koji, na žslost, i sami često slijedimo. Ovu mračnu epizodu suvremene stvarnosti Cowboy Junkies prenose kroz čvršći rock izraz u kojem gitare režu i plaču prenoseći zvuk koji u sebi uspješno miksa garage rock, psihodeliju i grunge. Suprotna ovoj pjesmi, ali samo po poletnom glazbenom izrazu utemeljenom na razigranoj kombinaciji akustičnih guitara i bendža, je završna »The Possessed« u kojoj slušamo kako Margo Timmons pjeva o tome kako je zlo (vrag) svuda oko nas, ulazi u nas kroz svjetlo, zrak, vodu i osvaja nas, a kad nas osvaja onda mi u njegovo ime osvajamo druge.

Eksperimenti i psihodelija

Uz ove mračne pjesme o stvarnosti Michael Timmins stvara i po raspoloženju vrlo slične ljubavne pa je tako naslovna »All That Reckoning (Pt. 1«) odlična caveovski mračna ljubavna pjesma o teškom razočaranju u partnera i gubitku ljubavi utemeljena na dojmljivoj kombinaciji vokala Margo Timmins i briljantne Antonove bas gitare, a druga verzija te pjesme »All That Reckoning, Pt. 2« nudi puno čvrši i agresivniji alt rock s jakim gitarama i podosta distorzije s ciljem da sve skupa bude neugodno i upozoravajuće, baš kako i treba kad se govori o tako mračnom trenutku kakav je gubitak ljubavi koja je život činila smislenim i svrhovitim. Na tom je valu i odlična »Shining Teeth«, prekrasna gorka ljubavna pjesma koju može napisati samo netko tko iza sebe ima oveću knjigu poraza, bola i ožiljaka: »Ne pokazuj mi svoje bijele zube, pokaži mi svoje izmučeno i isprebijano srce. Dozvoli mi da ti dodirnem rane, podijeli samnom strahove i rane koji te progone.«, pjeva u ovoj melodioznoj baladi Margo Timmins da bi u »Wooden Stairs« noatalgično žalila za bivšim trenucima mira i ljubavi, danima kad je sasvim dovoljno bilo sjediti na starim drvenim stepenicama i svijet je bio lijep. Ovu odličnu baladu u prijeteću i tamnu melankoliju ovog puta vodi tužna violina te elektro zvukovi bliski eksperimentalnoj glazbi koji pojačavaju dojam zloslutnosti i tuge za izgubljenim rajem. Tom eksperimentiranju i psihodeliji izgrađenoj na blues i rock temeljima Junkiesi se okreću i i u košmarnim »Mountain Stream« te »Nose Before Ear« koje upotpunjuju sliku ovog sjajnog albuma, nedvojbeno jednog od najboljih u dosadašnjem dijelu 2018. godine.

 

Komentari

komentara