Sedmi studijski album bosanskog punk mitraljesca Damira Avdića oduševit će svakog tko zastupa stajalište kako rock glazba, između ostalog, mora kritički govoriti o svijetu koji je okružuje.

»Amerika« je još jedan tipično avdićevsko-anarhoidni žestoki društveno-kritički recital praćen hard core punk pratnjom električne gitara i uvjerljivim psovačkim vokalom koji vas stihovima koje izvikuje, recitira, govori ili bljuje tjera na razmišljanje i zauzimanje stavova, što i jest jedan od najbitnijih ciljeva glazbe i stihova koje Avdić gnjevno isporučuje kroz solo karijeru još od 2004. godine i albuma »…od trnja i žaoka«.

Punk trubadur

Prepoznatljivost koju je u proteklih petnaestak godina stekao kao svojevrsni punk trubadur potvrđena je i na ovim novim pravim bosanskom walkin’ talkin’ punk albumom koji je od prve do posljednje minute sastavljen po već poznatom obrascu kombinacije gitarističkih rifova i Avdićevog pričanja.

Album otvara naslovna pjesma u kojoj slušamo kritiku imperijalizma kojeg širi Amerika, a ako se netko upita gdje su tu naši prostori, odgovor mu slijedi u narednoj koja pod nazivom »Jebeš rat« daje sliku našeg st(r)anja kroz, primjerice, cinične stihove »Ljudi nisu stoka, ljudi vole Boga/ljudi vole narod svoj, vole domovinu otadžbinu/a da bi ljubav trajala, metak je u cijevi/ da bi ljubav opstala, oštrica se sjaji«. Temeljni rif ove odlične pjesme malo vuče na kultnu Uriah Heep pjesmu »Gipsy«, kao što i u narednoj »Čovjek na trapezu« lako prepoznjemo kotrljajući ritam legendarnog »Roadhouse Bluesa« grupe Doors, ali svi ti glazbeni citati u sjeni su odličnih stihova kojima Avdić duboko zarezuje posvuda oko sebe i u sebe pa govoreći u ovoj pjesmi o čovjeku današnjice kaže »Imam slobodu misli da ne bih djelovao/ slobodu govora da kažem sve što nema smisla/ jebem majku državnicima, najvećim facama/ jer ne smijem reći komšiji da je gnoj/ nacionalistički smrad/ da ne voli narod svoj, već mrzi druge«.

U »Zdrav, jak, moćan« kroz priču o promašenom životu dvoje ljudi zaključuje »kad nema ljubavi, dobar je i Bog« da bi potom u epskoj (10 minuta i 15 sekundi) »Detroit« u priču o bijegu iz ratom zahvaćene Bosne u SAD uklopio u mračnu hard rock blues recitaciju i sevdah ismijavši usput Gorana Bregovića i njegovo shvaćanje glazbe nazivajući ga Goran Bordello. Odlična je i »Avangarda« u kojoj oponašajući propovjednički ton nekadašnjih socijalističkih okupljanja duhovito i kritički analizira bezumlje koje vlada na prostorima bivše države. To ga stanje, priznaje u jednoj od ponajboljih pjesama albuma, temi »Nuspojave« plaši jer su nuspojave života u takvom društvu opasne i pogubne, a krivci smo, ističe u dojmljivoj »Anarhokapitalizam«, svi mi pri čemu posebno ismijava tzv. anarhiste koji se protiv svega bune samo na društvenim mrežama No, i to je dio taktike suvremenog kapitalizma koji je baš internetom ubio otpor jer, kaže Avdić »nije dovoljno da su ljudi samo sirotinja, sirotinja mora drkati, dok im je kurac u rukama – ne mogu pucati na nas!«.

Vjerski nepoćudna

Svoju novu porciju gnjeva Avdić završava za svakog vjernika nepoćudnom »Gospode« kroz koju u obliku nakaradne molitve napisani stihovi najprije slave Boga da bi potom u odgovoru na to obožavanje uslijedili psovački stihovi koji razotkrivaju kako je kod mnogih vjera u Boga samo strah od toga da ne budeš drugačiji od vjerničke većine, odnosno čopora kako ga Avdić naziva, pljujući po tom čoporu i tvrdeći kako se taj čopor temelji ne na ljubavi prema Bogu, već na mržnji prema onima koji nisu tvoji.

Jednostavno i moćno odrednice su koje se vežu uz novi sjajni Avdićev rad i to nakon prvog i desetog slušanja. Da bi dojmljivo kazao ono što misliš, ne treba ti simfonijski orkestar, dovoljna je i gitara odvrnuta na najjače i spremna da režanjem i krikovima prati gnjev koji isijava iz stihova o životu koji je mogao i morao biti bolji za sve nas. No, kad već nije tako, onda je dobro bar to da sve ove frustracije o kojima Andić piše i pjeva (urliče) rađaju albumima poput ovog što se zove »Amerika«.

Komentari

komentara