Ime je potpuno pogrešno jer su Škrtice itekako darežljivi kad je riječ o čvrstom beskompromisnom rocku raznih vrsta pa će stoga njihov debi album s 52 minute glazbe oduševiti svakoga tko voli, primjerice, Partibrejkerse.

Naime, Škrtice su beogradska supergrupa koju uz legendarnog Caneta, pjevača i tekstopisca Partibrejkersa, čine još i gitaristi Kole (Veliki Prezir) i Boris (Jarboli), te kao ritam sekcija Boca (bas) i bubnjar Danilo iz sastava Straight Mickey and The Boyz. Udruživanje ove petorke donijelo je svake pažnje vrijedan rock album koji zbog činjenica da Zoran Kostić Cane i pjeva i piše tekstove u znatnoj mjeri podsjeća na Partibrejkerse, ali istodobno ima i dovoljno vlastitih aduta da bude album novog banda koji će nam, nadajmo se, usprkos svom imenu, još štogod ovakvoga darivati.
Debi album sastavljen je od deset pjesama koje s tekstualne strane predstavljaju daljnju vrlo uspješnu kritičku analizu svakodnevice u čemu je Cane već desetljećima majstor koji kroz kratku formu jednostavnih i efektnih stihova zna reći puno i biti oštar poput pravog angažiranog old school rockera.

Moćno i pokretački

Glazbeno je album zbirka pjesama idealnih za koncerte pa bi Škrtice zaista bilo dobro vidjeti na sceni jer ponuđena eksplozivna smjesa starinskog rhythm and bluesa, blues rocka, hard rock rifova, punka i novovalne žestine prošarane dobro odmjerenim trenucima psihodelije djeluje moćno i pokretački i to u svakom smislu, od želje za plesom do želje za promjenom svijeta i društvenih okvira o kojima Cane pjeva svojim glasom agresivnog propovjednika i nepomirljivog buntovnika.
Album otvaraju energičnom ali ne i prebrzom »Vreme« koja nudi niz poetskih crtica o vremenu u kojem Škrtice žive: »u svojoj ambalaži živimo u laži…pravo jačeg, slabije muči…čekamo na dobro, zlo se nudi« … i slični stihovi idealan su uvod za još jedan Canetov okršaj s rugobom svakodnevice. Slijedi čvrsta i žestoka, Partibrejkersima slična »Zaborava nema« s porukom kako u takvim okvirima moraš paziti kako se ponašaš, da bi potom u pjesmi »Kulise« usporili ritam, pustili basu da dominira sve do trenutka vrlo dobrih gitarističkih solo dionica, a kroz sve to probija se Canetov glas koji nam priča o neiskrenosti kojom smo okruženi i zbog koje paravani postaju pravilo: »prijavuljem nestanak čoveka«, pjeva Cane. »Hit« jest potencijalni hit i to ne zbog stihova poput »Ljudi ne žele istinu da čuju, zbog nje razapinju i pljuju«, već stoga što je riječ o razigranom blues rocku s puno dobrih solaža.
»Horizonti« na tren usporavaju agresivni ritam, ali i dalje nude istu količinu energije i kritike, što je idealan uvod za jednu od ponajpoljih pjesama albuma, sjajnu »Paranormalno« koja u cjelini nudi onaj poznati Canetov kafkijanski osjećaj kaosa i stalne prijetnje.

Duh šezdesetih

»Moja ljubav je teška« sa žestokim hard rock rifovima nudi duh šezdesetih i Zeppelina iz zlatnog doba rocka, a zbog ljubavne tematike i radiofoničnosti potencijalni je radijski i svakako koncertni hit. »Mudrolije« su najduža pjesma albuma koje niz kritika stvarnosti prenose kroz podosta psihodelije uokvirene čvrstim hard rock temeljima i masivnim zvukom.
»Vazduha« brzinom, poletnošću, energijom, plesnošću i stihovima možda i najdirektnije od svih pjesama Škrtica prizivaju Partibrejkerse, a završna »Tik tak« po mnogočemu je najkompleksnija pjesma albuma i odličan izbor za kraj jer kroz nju Cane iznova traži aktivan odnos prema životu i stvarnosti, upozoravajući kako, ako ne dođe do promjene, »svi zajedno odlazimo u mrak«. Kad u zadnjoj sekundi pjesme priču zaključi s »tak« jasno poručuje kako je bomba eksplodirala ili će to učiniti za koji trenutak. A tu bombu, ako će već eksplodirati, ugodnije je čekati uz Škrtice i njihov čvrsti beskompromisni rock koji iznova i iznova potvrđuje kako rock nije mrtav. Naprotiv. Dok je ovakvih grupa bit će i magije rocka.

Komentari

komentara