Nazivom predstojeće velike svjetske turneje (The Long Goodbye Tour) pioniri heavy metal i hard rock zvuka, britanski kultni sastav Deep Purple, kao da najavljuju ono što su njihovi vršnjaci iz grupe Black Sabbath već učinili – kraj diskografske i koncertne karijere.

No, nazivom svog novog albuma (»InFinite« – beskrajan, neograničen) poručuju suprotno pa je baš zbog te neizvjesnosti najpametnije biti iskoristiti možda i posljednju mogućnost da ih se vidi uživo u Hrvatskoj – u zagrebačkoj Areni, 16. svibnja.

Na tom će koncertu Gillan, Paice i društvo zasigurno predstaviti svoj novi album, a isto je tako sigurno da će publika više od novih pjesama tražiti one stare i vječne – »Smoke on the Water«, »Child in Time«, »Black Night«, »My Woman From Tokyo«, »Speedking«… Naravno, Gillan i ekipa svakako bi voljeli da se publika zapali i za njihove novije pjesme, ali će to jako teško ići jer već dugo nisu napravili nešto što, poput njihovih albuma iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, obara s nogu.

Klavijature

Nažalost, ova ocjena vrijedi i za njihov najnoviji album koji, iako će njihovim vjernim fanovima biti super fantastičan, ne samo da ne nudi ništa istinski novo, već jasno pokazuje kako su godine ipak udarile po nekadašnjim prvacima hard rocka.

Osjeti se to po mnogočemu – Gillanov glas ni izdaleka nije onako moćan i snažan kao nekad, Don Airey na orguljama daleko je od snage i kreativnosti Jona Lorda, a isto se može reći i za gitarističke solaže Stevea Morsea koje se, na žalost, ni po čemu ne mogu mjeriti s upečatljivošću Ritchie Blackmoora. Jedino što je na nekadašnjoj razini je ritam sekcija koju čine originalni član prve postave bubnjar Ian Paice i dugogodišnji basist Roger Glover. Naravno, zaljubljenici u ovu grupu vjerojatno će se naljutiti na konstataciju da je danas ostalo malo od onih pravih Deep Purple, ali poredba prošlosti sa sadašnjošću nedvojbeno ide u korist prošlosti. Jer, da su Deep Purple sedamdesetih objavili ovaj, ili prethodni »Now What?« (2013) album, vjerojatno bi prošli gotovo potpuno nezamijećeni kraj klasika kao što su bili i ostali »Deep Purple in Rock« (1970), »Fireball« (1971), »Machine Head« (1972) pa čak i nešto slabiji »Who Do We Think We Are« (1973).

Obrasci bluesa

»InFinite« se ni po čemu ne može mjeriti s žestinom, agresijom, uvjerljivošću i kreativnošću spomenutih albuma. Štoviše, vjerojatno svjesni činjenice da više ne mogu ponuditi nekadašnju silinu i energiju, purpleovci su se na ovom albumu poprilično okrenuli progresivnom rocku u okviru kojeg silina i snaga nisu toliko nužni, a to lagano okretanje prog rocku u prvi je plan gurnulo klavijature zbog čega, posebno u prvoj pjesmi albuma »Time for Bedlam« više liči na svoje nekadašnje mlađe suparnike iz sastava Uriah Heep, posebno na pjesmu »Return to Fantasy«.

Sličan prog rock pristup, ali s manje melodiznosti i previše pretencioznosti, nudi i »The Surprising« te »On Top of the World«, dok tragove nekadašnjih pravih Deep Purple možemo naći u Led Zeppelinima bliskom blues funky rocku »Hip Boots«, čvrstoj »Birds of Prey«, aktualnom video singlu »All I Got Is You« te solidnoj »Get Me Out of Here«. No, možda i ponajbolji trenutak albuma šestominutna je obrada The Doors standarda »Roadhouse Blues« u kojoj cijela ekipa poštuje temeljne obrace bluesa i stvara dinamičnu i pitku pjesmu koja će, odsviraju li je u Zagrebu, sigurno podići gledatelje na noge.

I baš te jednostavnosti koja je, uz sirovu energiju i strast krasila grupu u danima najveće slave, na ovom albumu najviše nedostaje. Da su Deep Purple sedamdesetih ovako svirali, ne bi postali to što su postali i njihov bi značaj za rock glazbu bio puno manji. No, baš zbog tog značaja treba im i za ovaj album odati priznanje te ih pokušati vidjeti i čuti sredinom svibnja u Zagrebu.

Komentari

komentara