Za sjajan rock početak 2017. godine pobrinuli su se bostonski celtic punkeri Dropkick Murphys objavljivanjem svog novog, devetog po redu studijskog albuma koji će oduševiti ne samo njihove fanove, već i svakog istinskog ljubitelja rock i punk energije.

Zaista, bučni bostonski irski folk punk rockeri djeluju moćno, razigrano, uvjerljivo i iskreno pa »11 Short Stories of Pain & Glory« ide u sam vrh njihovih i inače odličnih albuma zbog čega je lako se složiti s pijanistom i orguljašem Timom Brennanom koji tvrdi kako je baš ovaj album nešto ponajbolje što su stvorili u ove godine punih 20 godina dugoj karijeri.

Zanimljivo je da je ovo njihov prvi album kojeg su snimali van Bostona, točnije u itekako dalekom El Pasu u Teksasu, a razlog za »bijeg« iz Bostona je vrlo prozaičan i jednostavan – tek odmaknuti od obiteljskih obveza mogli su se u potpunosti posvetiti glazbi! A učinili su to maestralno ponudivši 11 novih pjesama dugih nepunih 39 minuta tijekom kojih isporučuju nezamislivo dobru količinu pozitivne energije, punk i rock poletnih rifova, zanosnog plesnog ritma koji se kreće u rasponu od irsko i keltskog folka preko klasičnog rock and rolla do razarajućih punk/new vave žestica, a sve je to obogaćeno a la Chuck Berry ili AC/DC solažama i majstorskim back vokalima na kojima im mogu pozavidjeti i najčuvenije engleske navijačke skupine. Ukratko, ako volite ono što su radrili Pogues, Sex Pistols, The Clash, Undertones ili Ramones, a sve to prošarano keltskim folkom, onda nikako ne smijete propustiti ovaj briljantan album kojeg će bostonski čarobnjaci uskoro predstaviti i u Zagrebu, točnije 7. veljače u Tvornici kulture.
Da sve bude još bolje Murphy ekipa odličan je posao, kao i obično, napravila i kad je riječ o tekstovima pa smo iznova dobili niz društveno angažiranih pjesama jasnih stavova što je i odlika grupe godinama znane po nizu direktnih dobrotvornih akcija i prikupljanju novaca za one kojima je pomoć potrebna.

Album otvara fantastičan navijački punk instrumental »The Lonesome Boatman«, obrada tradicionalne irske pjesme koja u njihovoj verziji uz folk nudi i punk uz himnične back vokale mase pa je sigurno da će biti jedan oid vrhunaca svakog njihovog budućeg kocerta. Izuzetno moćan uvod idealno nastavlja »Rebels with a Cause« posvećena svim mladima od kojih je društvo diglo ruke, a količina ponuđene energije, ritmičnosti i melodioznosti jednostavno zaziva zoru punka i ono što su u drugom dijelu sedamdesetih fantastično radili Sex Pistolsi, The Clash, Sham 69 ili Ramonesi. »Blood« je glazbeni i tekstualni nastavak iste priče uz upozorenje kako takav nemar prema mladima prije ili kasnije rađa nasilje, a sjajna »Sandlot« koja počinje zanosnim zvukom akustičnih gitara na koje slijedi poletni new wave rock mali je izuzetak od društveno kritičnog tona albuma, ujedno i najosobnija pjesma albuma jer kroz nju govore o mladosti konstatirajući kako su bili bogati, a da to nisu ni znali. Nakon izvrsne ode mladosti i njenim ljepotama koje čovjek ne zna cijeniti, slijedi ironična i u irski folk umotana rasplesana »First Class Loser« o još jednom liku iz polusvijeta da bi potom u jednom od ponajboljih trenutaka albuma, sjajnoj »Paying My Way« ispričali priču o mladiću koji se snagom vlastite volje i borbenog duha othrvao opasnostima ovisnosti i sada uzdignute glave prolazi ulicom kraj mjesta gdje je nekada drogiran ležao i prosio novac za drogu. Po ritmu, melodioznosti i snazi pjesma se oslanja na jednog od njihovih idola, Brucea Springsteena, a više no ijedna na albumu vezana je uz njihov The Claddagh Fund osnovan 2009. godine i namijenjen liječenju ovisnika, siromašnoj djeci i ratnim veteranima.

»I Had a Hat« raspojasani je keltski rock and roll folk uz sjajne gajde i bučnu klupsku atmosferu i tekst koji o govori o takvim mjestima i zabavama na kojima je gubitak šešira najmanje što se može dogoditi, a po tom Pogues raspoloženju joj je slična i naredna »Kicked to the Curb« sa sjajnim kombinacijama ranog rock and rolla i ranog punka da bi potom sav taj hedonizam i životna radost dobili itekako pažnje vrijednu notu ozbiljnosti u izuzetnoj obradi navijačke himne nogometnog kluba Liverpool, čuvenoj »You’ll Never Walk Alone« koja, kako je u intervju za Billboard pojasnio basist i tekstopisac Ken Casey, ne govori o nogometu i Liverpoolu, već o svim onim njihovim prijateljima koji su posljednjih godina umrli od ovisnosti.

– U dvije sam godine bio na trideset pogreba mojih prijatelja. Oni nikada nisu smjeli ostati sami i ova je pjesma za njih, rekao je Casey. Snažna emocionalnost ove skladbe nastavljena je potom u odličnoj »4-15-13«, sjajni irskim folk rockom u ponajboljoj Pogues maniri kojom – i to ne prvi put jer su to već učinili skladnom »Rose Tattoo« izvedenom u suradnji sa Springsteenom – odaju počast žrtvama poginulim u bombaškom napadu izvedenom na Bostonskom maratonu pred četiri godine. Za kraj Casey i društvo ostavljaju »Until the Next Time«, jedini slabiji trenutak albuma, pjesmu koja je po njihovim standardima ipak odviše bliska sladunjavom božićnom popu pa je sigurno da bi bez nje album bio – idealan. No, i ovako »11 Short Stories of Pain & Glory« su sjajan album, idealan za slušanje u svakoj prilici, album grupe sa stavom koja zna ne samo boriti se za svoj stav, već i činiti to tako da čovjek uživa u glazbi koju stvaraju. Godina 2017. tek nam je počela i puno je još do njenog kraja, ali se već sada slobodno može reći da će ovaj izvrsni celtic punk album biti među kandidatima za ploču godine.

Komentari

komentara