Tenderness, solo album Duffa McKagana, bas gitariste proslavljenog rock sastava Guns N’ Roses, jedno je od u dosadašnjem dijelu godine ugodnijih iznenađenja svjetske rock scene.

Istina, ljubitelji oštrog i agresivnog zvuka tog američkog sastava vjerojatno neće biti zadovoljni novim McKaganovim pristupom glazbi, a isto tako iznenađeni će biti i oni koji znaju da je McKaggan u glazbu krenuo kao uvjereni punker. Naime, 55-godišnji američki glazbenik na svom se trećem studijskom albumu okrenuo country i americana okvirima stvorivši za slušanje iznimno ugodan album, potpuno oprečan agresivnosti i buci koja je tipična za Gunse i sve ostale sastave u kojima je McKaggan radio.

»Krive« su godine

Povod zaokretu najvjerojatnije su, između ostalog, i godine kojih je toliko da je McKaganu primjerenije svirati akustičnu gitaru no divljati na pozornici, a uz to bitnu je ulogu odigralo i njegovo prijateljstvo sa Shooterom Jeningsom, američkim producentom i country glazbenikom, sinom legendarnog outlaw country majstora Waylona Jenningsa. Uz Shooterov prateći bend te u nekim pjesmama pomoć grupa The Waters i The Suicide Horn Section, McKaggan je složio album koji je, po njegovim vlastitim riječima, inspiriran brojnim putovanjima tijekom turneje »Not in This Lifetime« grupe Guns N’ Roses, a istodobno je i svojevrsni glazbeni nastavak njegove 2015. godine objavljene knjige »How to be a Man«. Cilj, koji je uspješno realiziran, bio je kroz stihove i glazbu jedanaest novih pjesama upozoriti na nesavršenosti i probleme suvremenog svijeta te, naravno, predložiti rješenja. Pa iako se taj zadatak možda i čini malo odveć preambicioznim za jednog basistu hard rock sastava, činjenica je da je u svojim temeljnim namjerama McKagan uspio, odnosno – jasno je izrazio svoje stavove i ideje predloživši onima koji cijene njegov rad i glazbu da se ponašaju na taj način.

Duh punk prvoborca

To konkretno znači da je već u uvodnoj, ujedno i naslovnoj »Tenderness« jasno rekao kako suvremenom čovjeku i svijetu nedostaje nježnosti, suosjećanja i razumijevanja za patnje drugih, a tu je poruku uobličio pratnjom akustičnih i slide gitara koje su još uočljivije u narednoj »It’s Not Too Late« koja poručuje kako, usprkos trenutačno lošem stanju još nije prekasno uključiti se u borbu za promjene i bolji svijet za sve.

Sličnu poruku slušamo i u malčice bržoj »Breaking Rocks« u kojoj mu glasom pomaže Shooter Jennings, te u završnoj baladi »Don’t Look Behind You« u kojoj nakon divnog akustičnog uvoda slušamo završetak prepun zvuka saksofona koji kao da je izašao iz čuvenog Rolling Stones hita »Waiting on a Friend«. Poruka ove vrste, kao i evidentnog utjecaja glasa Micka Jaggera te Rolling Stones zvuka tipičnog za njihove kultne albume »Let It Bleed« i »Exile On a Main Street«, na ovom je vrlo dobrom albumu još puno. »Last September« pjesma je podrška »Me Too« pokretu koji se suprotstavlja silovanju i bilo kojem obliku nasilnog seksualnog odnosa, »Cold Outside« obrađuje problem beskućništva i siromaštva, »Falling Down« s uočljivim trenucima psihodelije govori o opasnosti ovisnosti o opijatima, brža od ostalih i rocku više okrenuta »Chip Away« kritika je politike i političara, a dojmljiva je i »Parkland« u kojoj nakon laganih dodira s rapom slušamo akustičnu Pink Floyd psihodeliju i americanu u priči koja direktno govori o prečestim ubojstvima u američkim školama, direktno spominjući tragedije u školama Columbine, Charleston, Sandy Hook i Virginia TechUz ovaj niz, nazvati ih možemo i protestnih pjesama kojima McKagan očigledno čuva duh punk prvoborca, tu je još i sasvim pristojna ljubavna balada »Wasted Heart«, te zaista lijepa i emotivna »Feel«, posvećena sjećanju na pokojnog Chrisa Cornella, pjevača grupe Soudgarden i McKaganovog prijatelja. Gospel i country u ovoj se elegičnoj pjesmi susreću u skladbi koja je namjerno rađena po uzoru na akustične Cornellove pjesme s njegovih samostalnih albuma.

Hrabar potez

Sve u svemu McKagan je povukao dobar potez jer je njegov solo album svakako bolji od onog što je radio u nekim grupama nakon razlaza Gunsa (Velvet Revolver, Neurotic Outsiders, Loaded, Hollywood Vampires) pa je, u stvari, šteta što je ovo njegov tek treći, bolje reći drugi studijski album. Naime, debitirao je davne 1993. godine albumom »Believe In Me«, šest godina kasnije snimio je »Beautiful Disease« koji nikad službeno nije objavljen, a ove je godine pak, na svu sreću, odlučio sam nešto reći. Hrabar potez koji će se dopasti mnogima.

Komentari

komentara