Koliko malo u životu treba od pogrešno shvaćenog čovjeka do očajnika u osobnom je životu tijekom posljednje tri godine itekako shvatio sjajni američki americana/country kantautor Eric Church.

Baš je nazivima posljednjih albuma – »Mr. Misunderstood« (2015.) te »Desperate Man« (2018.) – pokušao oslikati vlastiti život u razdoblju koje mu je s poslovne strane donijelo fantastične rezultate (koncertna turneja mu je u samom vrhu zarade u SAD-u, bolja od Springsteenove!), ali je na području osobnog života bilo vrlo mučno jer mu je zbog teške bolesti umro voljeni mlađi brat, a pogodio ga je i stravični masakr u Las Vegasu kad je u listopadu 2017. suludi snajperist na Route 91 Harvest Festivalu pobio čak 58 ljudi, među kojima je bilo i nekoliko ljubitelja njegove glazbe, a jedan od njih nakon tog je masakra pokopan u majici na kojoj je pisalo – Eric Church!

 

Eric Church

Sve to itekako je utjecalo na izradu njegovog šestog studijskog albuma koji je, očekivano, njegov najtiši, najemocionalniji i najranjiviji album, zbirka stihova i glazbe koja odiše vrhunskim poznavanjem tradicije američke roots glazbe, ali i bolnim osobnim iskustvima koje Churcha – što je za glazbu i ljubitelja njegova zvuka dobro – udaljavaju od tipičnih mainstreem područja i čine njegov novi album ponajboljim u nepunih dvanaeast godina njegove diskografske karijere.

Mučna slika

Naziv šestog Churchovog studijskog albuma, pa u velikoj mjeri i njegov temeljni ton, motiviran je već spomenutom tragičnim masakrom u Las Vegasu nakon kojeg se, po vlastitim riječima, osjećao očajno i krajnje besperspektivno pa je još prošle godine napisao odličnu pjesmu »Why Not Me«, posvećenu Sonyju Meltonu, 58-godišnjoj žrtvi tog masakra, čovjeku koji je na koncert došao baš u želji da čuje Erica Churcha. Potom je za ovaj album – i to u društvu znanog teksaškog country odmetnika Raya Wayliea Hubbarda – napisao još bolju naslovnu u kojoj je na zaista dojmljiv način spojio južnjački rock, blues rock i utjecaj Rolling Stonesa stvorivši glazbu koja zbog teme, ali i nekih dionica bubnjeva, ritma i melodije, nezaustavljivo zaziva usporedbu s kultnom Jagger/Richardsovom »Simpathy for the Devil«. Temu suvremene američke stvarnosti pune nasilja i nepravda Church stavlja i u središte završne pjesme, odlične »Drowning Man« u kojoj kroz kombinaciju čvrstog bluesa i country gitara slušamo o tome kako je Gospođa Sloboda okrenula leđa Americi. Ta mučna slika američke stvarnosti poetski je još uspješnije izražena kroz uvodnu »The Snake« koja koristeći moćni swamp blues obrazac kroz metaforičnu priču o razgovoru dvije otrovne zmije koje ismijavaju slabosti ljudskog roda jasno upućuje na današnjicu u kojoj političari iskorištavaju milijune ljudi.

Životne poruke

Iskustva iz svakodnevice Church voli koristiti i u pjesmama koje nose neke opće životne poruke poput zanimljive »Some of It«, a na tom je valu još i bolja »Solid« koja s pravim a la Pink Floyd uvodom kakvog se ne bi postidio ni Dave Gilmour, govori o tome kako u životu treba znati procijeniti što je vrijedno, a što površno. U ovu se skupinu može svrstati i odlična, jedna od ponajboljih na albumu, »Monsters«, koja kroz osobnu ispovijest u akustičnoj country formi govori o tome kako čudovišta ne žive pod krevetom, već u glavi onog tko se ne može riješiti strahova. Osobna su iskustva i spoznaje tema soul/funk razigrane u »Hangin’ Around« te još bolje na južnjačkom rocku, tematski i glazbeno izgrađene »Higher Wire« čiji su itekako dobri sastojci gospel i blues pa će oduševiti svakog ljubitelja američkih glazbenih korijena, kao što će i klasična honky tonk balada »Jukebox and a Bar« biti draga svim ljubiteljima country zvuka, ali ne samo zbog glazbe, već i teksta kroz koji Church odbija Facebook veze i internetsku komunikaciju. Potvrđuje to klasična ljubavna »Heart Like a Wheel« u kojoj se spajaju country i Motown soul u priči o dvoje ljudi koje, iako su po svemu potpuno različiti, veže ljubav.

Odličan album

Napokon, mnogo će biti onih kojima će s ovog albuma najdraža pjesma biti »Hippie Radio«. Rađena po uzoru na Churchov megahit »Springsteen«, ili nešto manje poznatu »Talladega«, ova nostalgična pjesma oživljava duh šezdesetih i sedamdesetih tadašnje glazbe koju je slušao s ocem da bi se potom prenijela na Churchovu mladost i njegovu ljubav te pjesme koje će mu u sjećanju ostati živjeti cijeli život.

Ukratko, »Desperate Man« odličan je album koji nema, kao raniji Churchovi albumi, megahit singlova ni arena rock pjesama, ali djeluje krajnje iskreno i spontano kroz svoj ispovjedni ton vezan uz ožiljke koje je Churchu posljednjih godina »podario« život. Definitivno, »Desperate Man« album je kojim se ne postaje zvijezda, ali se stječe poštovanje i tek će godine koje dođu pokazati koliko je u stvaralaštvu danas možda i najpopularnijeg američkog kantautora ova iskrenost bila dobar potez.

Komentari

komentara