Album »Life is Good«, šesti studijski rad američko-irskog sastava Flogging Molly novi je razlog za veselje svim ljubiteljima keltskog rocka, posebno onima koji vole neobični, ali itekako mogući spoj punka i irskog folka, a upravo to nude Flogging Molly u čijem su moćnom zvuku uživali i posjetitelji ovogodišnjeg INmusic festivala.

O neobuzdanoj plesnoj energiji ovog sastava ponajbolje govori podatak da je njihov debitantski album »Alive Behind the Green Door« iz 1997. godine bio live album, a tu su energiju sačuvali do danas i bespoštedno je ispručuju na svakom nastupu dok je istodobno itekako uočljiva i na svakom njihovom albumu, dakle i na »Life is Good« koji je dostojan nasljednik pred šest godina objavljenog i vrlo dobro ocijenjenog »Speed of Darkness«.

U zvuku grupe Flooging Molly irsko folk nasljeđe uočljivije je od punka, ali svaku pjesmu izvode s toliko žestine da je jasno kako im je punk u genima. Zahvaljujući tome nepunih novih 45 minuta njihove glazbe jednakom će snagom privući folk tradicionaliste kao i one sklonije žešćem zvuku, a da će presretan biti svatko tko od rock glazbe traži i mogućnost izbacivanja energije uopće ne treba sumnjati. Naime, čak i kad su u izrazu donekle melankoličniji poput, primjerice, u naslovnoj ili pjesmi »The Last Serenade«, Flogging Molly u tu nostalgiju uključuju toliko ritmičnosti i melodiznosti da je nemoguće te pjesme prihvaćati bez praćenja ritma, odnosno isto to raditi i u onima koje su bliže akustici (»Reptiles«, »Hope«, »Until We Meet Again«) ali se zbog energičnosti izvedbe pretvaraju u prave stadionske himne idealne za zborno pjevanje.

Dakle, uz glazbu ovog kalifornijsko-dublinskog sastava nemoguće je ne bar cupkati, ali tekstovi njihovih pjesama pokazuju kako zabava ni slučajno nije jedino što im je na pameti. Štoviše, Flogging Molly jedan su od onih bandova koji cijelo svoje djelovanje vežu uz kritičan odnos prema društvu i želju da upozoravanjem na negativnosti djeluju na promjenu stanja. Tako već uvodna »There’s Nothing Left Pt. 1« kroz priču o odnosu podanika prema kralju i stihove »the devil has spoke and he’s not very bright« kritički cilja na Donalda Trumpa, a još je direktnija i glazbeno atraktivnija »Reptiles (We Woke Up)« kojom se traži političko buđenje i borba protiv nepravdi i krivih odluka političara da bi vrhunac političkih tekstova album doživio u odličnoj »Crushed (Hostile Nations)«, najžešćem trenutku albuma u kojem zajedno plivaju punk, hard rock, irski folk i natruhe orijentalnog zvuka i to sve s ciljem da se kritizira imperijalistička politika SAD-a, politika koja je i dovela do terorizma i oopće nesigurnosti. U niz ovih društveno-kritičkih pjesama svakako treba uvrstiti i »Welcome to Adamstown« koja uz neizostavno prisjećanje na grupu The Pogues i dodir tex-mex gudača sjajno govori o ekonomskim problemima, recesiji, siromaštvu i besperpektivnosti. »The Guns of Jericho« te divna i pomalo melankolična »The Days We Yet To Meet« uspješno obrađuju motive prolaznosti i tuge za nepovratno izgubljenom mladosti, a »Until We Meet Again« uz to je i uspješan je trenutak nježnosti vezan uz ljubav.

Najosobnija pjesma albuma nedvojbeno je naslovna »Life Is Good« koju je pjevač i tekstopisac Dave King posvetio vlastitoj majci citirajući riječi koje mu je uputila za jednog od posljednjih njegovih posjeta bolnici u kojoj je preminula za Božić 2015. godine: »Uživaj – ja znam da jesam«. Na toj rečenici King je izgradio pjesmu tipičnu za svoju i poetiku svog sastava, a ona se temelji na optimizmu i vjeri da se život isplati živjeti i da ga se mora živjeti punim plućima. Istu tu tezu na svoj način obrađuje i odlična »Hope« koja će, kao i gotovo sve pjesme s ovog rasplesanog albuma, biti koncertni hit. Taj scenarij siguran je i za »najirskije« pjesme albuma – sjajnu »The Hand of John L. Sullivan« posvećenu tom američko-irskom boksaču, »The Last Serenade (Sailors and Fishermen)« namijenjenu ne samo mornarima i ribarima, već svima koji za kruh zarađuju teškim fizičkim radom te pravu »krčmarsku« »The Bride Wore Black«.

Nedvojbeno, 20. godinu postojanja Flogging Molly čestitali su si na najbolji mogući način, sjajnim albumom snimljenim u Dublinu uz pomoć Grammy nagradama ovjenčanog producenta Joea Chiccarellija znanog po radu s grupom U2 i Beckom. »Life Is Good« još je jedan od albuma koji svjedoči o ljepoti irske glazbe koja je dobra čak i kad je uokvirite u punk ili hard rock. Jednostavno, što god tom irskom folku napravite, on ispadne poput poput najboljeg irskog viskija. Ili pive. Sláinte! Uz »Life is Good« život je zaista dobar.

 

Komentari

komentara