Frenkie, Kontra i Indigo tri su bosanska, odnosno Tuzlanska repera, koja su pred više od godinu dana pažnju privukli prvim zajedničkim albumom nazvanim »Putanja« da bi 2017. kraju priveli novim studijskim radom koji pod nazivom »Egzil« nudi 13 novih pjesama koje će se bez imalo dvojbe dopasti rap plemenu te učvrstiti njihov položaj u samom vrhu balkanskog hip hopa.

»Egzil« daje sve ono što repanje uz ritmove traži, a to znači da se na dovoljno melodioznu (elektro) podlogu »naljepljuju« beatovi, samplovi, zvučni efekti i, naravno, brbljanje kojim ekipa uz skakutanje po sceni mitraljira publiku stihovima kojima je cilj prenijeti poruku ili stav.

U skladu s poetikom rapa (pre)velik dio tekstova vezan je uz samohvalu i priču o vlastitom uspjehu što valjda imponira publici koja sluša rap i koja očigledno ne može bez toga da joj bar pola koncerta dečki s pozornice tumače kako su carevi i baje. Na svu sreću »Egzil« nije samo to, iako bi sigurno bio puno bolji da su dečki malo skromniji i da nas u više od pola pjesama ne nastoje uvjeriti kako su naj, naj, naj… pri čemu je vrhunac »skromnosti« tema »Repat s rajom« u kojoj kažu kako su oni, u stvari, samo htjeli repat s rajom jer to vole, ali eto, toliko su dobri da su jednostavno ma morali uspjeti!

U pjesmama u kojima odustaju od tog “japajakanja” puno su zanimljiviji i kvalitetniji pa tako u »4 zida« slušamo o klasičnom neprihvaćanju ove vrste glazbe, ali i svake slične koja u sebi nosi notu provokacije, a u slučaju Bosne to znači i policijsku brutalnost. Odlična je i »Teorija zavjese« u kojoj im pomaže poznati glumac Zijad Sokolović i u kojoj uspješno iznose sliku uskogrudnosti i zaostalosti većeg dijela Balkana (»Živim u društvu hejta i parazita… Kod nas je lakše nekom jebat’ mater, nego reći volim te sestro i volim te brate«).

Iznad prosjeka je i jedina ljubavna »Sad bi htjela« s odličnom pričom o bivšoj ljubavi koja ga je nekad ismijavala, a sad bi – kao i svaka sponzoruša – rado bila s njim jer ima lovu i slavu.

No, vrhunac albuma je odlična naslovna zamišljena kao pismo bratu u kojoj vrlo kvalitetnim stihovima seciraju sadašnji BiH trenutak (»Daleko je Slovenija, a kamo li Švica, Tupi pogledi i deformisana lica, svatko od nas u svojoj je traumi.«), ne libeći se biti ni zloguki proroci (»Biće opet rata, budi se strah, sve je po starom tapkamo u mjestu«).

Ove pjesme svakako dižu vrijednost albuma, a zbog jako dobrih stihova zanimljiviji mogu biti i slušateljima koji nisu dio rap svijeta i kojima nije potrebno da im izvođač, kao Frankie, Kontra i Indigo u završnoj pjesmi »San«, govoreći o radu na ovom albumu konstatiraju kako je »…posao odrađen, završen još jedan klasik, nastavljamo kad budemo svježiji i odmorniji i vidimo se u Južnoj Africi i Kaliforniji-«. Tamo, ali i na Maldive kako tvrde u jednoj pjesmi, namjeravaju, nakon što su napravili »još jedan klasik«. Pa ko voli, nek’ izvoli!

 

Komentari

komentara