Ljeto 2017. godine ljubitelji punk glazbe pamtit će i po uspješnim albumima punk perjanica devedesetih. Najprije su kalifornijski pankeri iz skupine Rancid objavili deveti studijski album »Trouble Maker«, a koji mjesec nakon toga njihovi susjedi iz ska punk grupe Goldfinger objavili su sedmi studijski album, ploču »The Knife«.

I dok smo kod grupe Rancid imali logičan nastavak karijere i novi album objavljen tri godine nakon prethodnog, u slučaju grupe Goldfinger stanje je bitno drugačije jer je »The Knife« njihov prvi album nakon punih devet godina šutnje koliko je proteklo od prethodnog albuma »Hello Destiny« nakon kojeg je u nekoliko navrata pjevač, gitarist i tekstopisac grupe Goldfinger John Feldmann najavljivao da više neće raditi albume i to obećanje držao okrenuvši se producentskom radu u kojem je bio prilično uspješan radeći na albumima grupa kao što su All Time Low, 5 Seconds of Summer ili Blink-182 čiji je prošlogodišnji album »California« učinio hitom.

Pop punk supergrupa

No, ove je godine Feldmann ipak odlučio napraviti album i obnoviti rad grupe pri čemu je povukao potez koji najvatrenije pristalice sastava baš neće cijeniti – okupio je potpuno novu ekipu i u sastavu je u odnosu na originalnu postavu ostao samo on, a ostala su mjesta zauzeli glazbenici iz drugih punk grupa: gitarist Philip Sneed (Story of the Year), basist Mike Herrera (MxPx) i bubnjar Travis Barker (Blink-182) kojima je u pojedinim pjesmama dodao goste kao što su pjevači Mark Hoppus (Blink-182), Nick Hexum (311) i Takiro Moriuchi (ONE OK ROCK) stvorivši time na jedan način pop punk supergrupu koja je vrlo dobro odgovorila zadatku stvaranja albuma pa Goldfinger mogu biti ponosni novim albumom, iako bi možda bolje bilo da Feldmann nije koristio ime grupe budući da su novi album napravili gosti glazbenici!

U konačnici te nomenklature uopće nisu bitne, jer je ono što jest najvažnije, a to je glazba, vrlo dobro. Naime, Feldmannova ekipa uglavnom je ostala na tragu zvuka kojeg je od debi albuma iz 1996. godine stvarala grupa Goldfinger što znači da smo u trinaest novih pjesama dobili četrdesetak minuta glazbe omeđene ska, punk i reggae obrascima pri čemu su kombinacije spomenutih izraza unutar jedne pjesme nešto sasvim normalno. Tematski se album, slično kao i Rancidov »Trouble Maker«, najviše veže uz isticanje vječnosti punk stavova i buntovničke filozofije, odnosno kritike današnje glazbe, osobito pop scene koju Feldmann smatra sramotnom i dosadnom.

Najočitije je to u temi »Am I Deaf«, klasičnom kalifornijskom pitkom pop punku u kojem zaključuje kako je u današnjoj pop glazbi nakon prvog refrena sve dosadno, a da bi pojačao dojam Feldmann čak pri pjevanju nepočudne riječi ‘shit’ oponaša način pjevanja današnjih pop zvjezdica ističući istodobno i svoje uzore, a to su The Jam, The Who, Black Flag i Dead Kennedys. Slične stavove iznosi u u vrlo dobroj calypso/reggae »Liftoff« u kojoj priznaje kako njegova glazba nema previše šanse pa je najbolje odletjeti, lansirati se u svemir. Ovo razočaranje suvremenom pop glazbom prati u još većoj mjeri izražen strah zbog prolaznosti, bolje rečeno kriza srednjih godina (Feldmannu je punih 50 godina i na početku je onoga u što niti jedan punker ne vjeruje – starosti). Govore o tome punkerski direktna »A Million Miles«, ska pop »Don’t Let Me Go«, punk žestica »Beacon« u kojoj priznaje kako se osjeća potpuno izgubljeno i to stoga jer je ostao vjeran idealima. »Who’s Laughing Now« vrlo je dobar ska punk o izgubljenosti i traženju pravog puta, »Say It Out Loud« nudi poruku da govoriš ono što misliš, koliko god to nekome bilo agresivno ili neugodno, a pomalo je nezgodno što je ritmom i melodijom ova pjesma ista kao čuveni The Jam hit »Town Called Malice«, iako to Feldmann nije nigdje naznačio.

Zalaganje za ideale

Na istoj toj razini čuvanja sjećanja i zalaganja za ideale su i odlične sjećanjima na mladost okrenuta reggae »Tijuana Sunrise«, dojmljivi poletni ska »Get What I Need« te pogotovo ponajbolja na albumu »See You Around« u kojoj gostuje Mark Hoppus i koja kroz čvrstu više rock no punk vožnju uspoređuje iskrenu mladenačku ljubav i zanos sa sadašnjim stanjem u kojem prevladavaju svađe, a sreća živi samo u sjećanjima. Ljubavnim svađama i sukobima okrenuta je himnična punk žestica »Put The Knife Away«, a da sve ne bude baš u duhu kritike i punk pljuvačine tu su duhovita pop punk »Orthodontist Girl« u kojoj slušamo priču o mladiću koji se zaljubio u svoju zubaricu i baš ga zanima što je to skriveno pod maskom ispod tih lijepih očiju, a još je bolja završna punk veselica »Milla« posvećena Feldmannovoj istoimenoj kćerki koju, očigledno, beskrajno voli.

Nedvojbeno, Feldmann i ova postava Goldfingera napravila je sasvim dobar album koji u povijesti grupe nakon ska punk početka te kasnijeg skretanja prema punku sada uočljivo naginje ka pop verziji punka za što je krivac najvjerojatnije i Feldmannova uspješna producentska iskustva. No, to blago skretanje nije naštetilo punk i ska punk srži njegovog izraza pa je »The Knife«, iako ne reže kao nekad, i dalje su vrlo oštri!

 

Komentari

komentara