Kao zasebna hrvatska regija Istra je često nudila i nudi originalnost u mnogočemu, pa i u glazbi, a novi doprinos toj originalnosti nedvojbeno je i album »Hereza«, djelo zanimljivog dvojca kojeg čine u svijetu hrvatske pop i rock glazbe itekako znani Livio Morosin te znatno manje poznat, ali nimalo manje zanimljiv autor Valter Milovan alias Maer, znanstvenik, docent talijanistike na Filozofskom fakultetu u Puli, kojemu je glazba strast i zadovoljstvo pa je, na svu sreću, uspio nagovoriti Morosina na suradnju što je pak rezultiralo albumom za sladokusce, zbirkom poezije i glazbe koja potvrđuje širinu Morosina kao glazbenika, odnosno Milovana kao tekstopisca, pa i pjevača.

Mala pomoć računala

Sustav rada bio je jednostavan – Milovan je stvarao tekstove na koje je Morosin osmišljavao glazbu i aranžmane i to isključivo uz pomoć računala, a na tu je glazbu onda Maer alias Milovan dodavao svoj glas i usnu harmoniku. Konačan rezultat je devet skladbi i četrdesetak minuta pitke i slušljive plesne glazbe koja niti u jednom trenutku ne prelazi granicu lošeg ukusa. Naprotiv, sjajnim kombinacijama različitih glazbenih stilova – i to često unutar jedne pjesme – odličnim aranžmanima i tekstovima koji nedvojbeno imaju poetsku vrijednost, dvojac Morosin & Maer »složio« je cjelinu koja nadilazi uobičajene pop standarde i djeluje vrlo zrelo, čak i u okvirima sličnih glazbenih izraza u Europi i svijetu.

Morosin & Maer

Pristup glazbi na ovom albumu Morosin u najvećem broju slučajeva temelji na synth popu i elektro zvukovlju tipičnom za osamdesete godine prošlog stoljeća nadograđujući pri tom tu retro podlogu i drugim glazbenim izrazima uspijevajući kroz taj crossover spojiti prošlost i sadašnjost, odnosno stvoriti modernu glazbu koje je taj retro štih itekako jak adut. Tom malom glazbenom bogatstvu stvorenom uz pomoć računala dodatnu vrijednost nedvojbeno daju tekstovi pa je svaka od skladbi zaokružena i jasna cjelina koja s jedne strane glazbom potiče na gibanje, a tekstovima na razmišljanje.

Raskošni trenuci

Uvodna »Lažemo se svaki dan« kroz klasične elektro pop obrasce nudi poetski ogled o nepostojanosti svega oko nas i dvoličnosti koja postaje pravilo da bi potom »Ljetna pjesma« u za stupanj višoj brzini zakoračila u plesno klupsko raspoloženje idealno za pjesmu koja nizom jednostavnih slika opisuje početak ljetnog godišnjeg odmora, a posebnu joj draž daje vrlo dobar saksofon Luke Vrbaneca koji donosi daške jazz ozračja. Odlična »Čekati, čekati« nudi uspješno poigravanje s elementima reggae obrazaca na koje se uz elektro elemente uspješno nadograđuje i dojmljiva trubački doprinos Branka Sterpina, pa čak i zvukovi okoline, a sve to pratnja je inteligentnom osvrtu na temu prolaznosti. Divna »Hereza z galiole« najnježniji je, najproduhovljeniji i najeksperimentalniji trenutak albuma. Počinje s čudnim zvukovima i odjecima u koje »uplovljava« Maerova usna harmonika idealna za ovu sanjivu pjesmu posebnog ozračja iz koje je izvučen naziv albuma i u kojoj se glazbenoj raznolikosti dodaje i jezična jer uz hrvatski jezik slušamo i istarski čakavski.

Nakon ovog instrumentalno i poetski raskošnog trenutka koji podsjeća na najbolje trenutke britanskih elektro majstora iz grupe Orchestral Manouvers in the Dark slijedi zarazni synh pop plesni trenutak »Pjesma iz D«, prava raskošna disco himna o pozitivnoj snazi glazbe. Tu rasplesanost slijedi i »Munida« koja, iako je imenovana po ulici u Medulinu, nema veze s tim gradićem već Maeru služi da kroz jedan jedini stih – »Svaka ideja skriva dobar razlog za smaknuti čovjeka« – iskaže jednu gorku životnu istinu koju Morosin prati elektro glazbom u kojoj dominira potmuli bas, što se itekako uklapa u klupsko plesno ozračje cijelog albuma.

Punk žestina

»Paranoia, paranoia let me go« potvrda je kako Morosina i Maera zanimaju i drugi glazbeni izrazi jer u ovoj pjesmi u kojoj se na talijanskom nabrajaju vrste paranoje koriste obrasci punk žestine i britkosti prošarani twang gitarama te zvukovima policijske ili sirene hitne pomoći. Jednom rječju čisto paranoični koktel svega i svačega koji potvrđuje kreativnost dvojca Morozin – Milovan. Još je bolja »Škifo people«, iliti prljavi ljudi pri čemu Maer misli na političare o kojima govori kroz kombinaciju riječi i izraza iz mletačkog (istroveneto) dijalekta, hrvatskog i engleskog, a sve to praćeno je laganim reggae ljuljanjem te pjevanjem koje naslućuje veze s hip hop i rap junacima. Za sam kraj Morosin nudi temu »Mukalba«, što je naziv plaže blizu Medulina, a taj nas završni vedri i razigrani instrumental raskošno bogatih klavijatura vodi do najrazličitijih obala – od Kariba i Jamajke pa do Afrike.

Nedvojbeno »Hereza« je novi iskorak u raznovrsnoj karijeri Livija Morosina kojeg pamtimo još iz doba Gustafa pa onda senzacionalnih uspjeha s Alenom Vitasovićem, ali i sjajnih solo albuma raznovrsne glazbe. Također, »Hereza« je nedvojbeno isto tako i potvrda Milovanu alias Maeru da zna i može biti dobar i na području glazbe jer je njegov doprinos ovom poetskom i glazbenom amalgamu različitih stilova i pristupa glazbi i poeziji itekako velik.

Komentari

komentara