Ako vam je Iggy Pop jedan od sinonima žestokog i buntovnog rocka, onda njegov osamnaesti studijski album nemojte ni počinjati slušati.

Naime, »Free« je sve ono što je James Osterberg Jr., poznatiji kao Iggy Pop, jako rijetko bio – miran, tih, usporen, čak i kontemplativan. Naravno, to ne znači da je »Free« loš album, ali je, to je sto posto nedvojbeno, bitno drugačiji od većine onog što je Pop radio tamo još od davne 1969. godine kada je sa svojom žestokom rock grupom The Stooges krenuo na rock pozornice tako bučno i agresivno da su ga desetak godina kasnije potpuno opravdano nazvali »kumom punka«, čovjekom koji je uz The Stooges na eponimnom debitantskom te albumima »Fun House« (1970.) i pogotovo kultnom »Raw Power« (1973.) svirao punk prije punka.

No, od tog je debija proteklo punih pola stoljeća, od »Raw Power« 46 godina… Pop je tada imao 22, danas su mu – 72! Zato je, možda, ipak riječ o umoru i starosti. Mada, ovakve je izlete u područja jazza i ambijentalne glazbe Iggy Pop već imao s albumima »Préliminaires« (2009.) i »Après« (2012.) pa s te strane gledano »Free« nije nešto potpuno neuobičajeno za ovog rock majstora. Više od glazbenih tihih okvira o umoru i zasićenosti svjedoči činjenica da na ovom albumu Iggy Pop nema niti jednu autorsku pjesmu, a zasićenost i umor potvrdio je i sam najavljujući ovaj album rekavši, između ostalog, kako je nakon albuma »Post Pop Depresion« objavljenog prije tri godine, osjetio potpunu iscrpljenost.

– Osjetio sam kako se pojavila želja da okrenem leđa i napustim sve. Želja za slobodom. Znam da je to nestvarno i da je sloboda samo osjećaj, ali čitavog sam života vjerovao da je sloboda jedino čemu čovjek treba težiti. »Free« je album za koji me inspiracija neplanirano pronašla, a nastao je zato jer sam mu se prepustio, rekao je Pop koji pri prepuštanju misli na činjenicu da je pustio druge autore da rade pjesme – i glazbu i stihove – a on se uključio samo svojim glasom.

Bilo starog rokera

Ti »drugi« u slučaju ovog albuma su vrsna gitaristica ambijentalne glazbe Sarah Lipstate koja se krije iza umjetničkog imena Noveller, te jazz trubač Leron Thomas. Dodavši svojim instrumentima još i piano, synth, povremeno i gudače te uključivši u sve to duboki mračni Popov bariton, ova je trojka stvorila zanimljiv album koji je bliži avangardi no rocku, promišljanju no akciji, psihodeliji no maničnim rifovima što dižu na noge. Jasno je to već nakon prve pjesme albuma, naslovne »Free« u kojoj Iggy Pop izgovara samo stih »I Wanna Be Free« što je pak praćeno diskretnom jazz trubom i dodanim gudačima. Slijede potom četiri skladbe u kojima, iako ritam nije ni deset posto od tipičnog Iggy Pop Raw Power ludila, ipak osjećamo bilo starog rokera. Sjajna, možda i najbolja na albumu, »Loves Missing« govori o nedostatku ljubavi kao oznaci suvremenog doba, a glasom Pop u nekoliko navrata budi svog nekadašnjeg mentora i velikog prijatelja Davida Bowieja. Nažalost, ova je pjesma i jedini pravi rock trenutak albuma. Već naredna »Sonali« s temom dosadnog života bez ikakvih »skretanja« okrenuta je trip hop ozračju i suvremenoj elektronici klupskih plesnih prostora s (pre)malo gitara i žestine, a dojam popravlja solidna »James Bond« koja sjajnim basom i funky zahvatima te stihovima u kojima se Pop još jednom predaje ženskoj dominaciji, djeluje i svježe i duhovito i plesno. Još je ciničnija »Dirty Sanchez« koja kroz kombinaciju cabaret zvukova i jazz-rock podloge kritizira i ismijava online sex, odnosno ovisnost o sadržajima s računala.

Ne pjeva – recitira

I tu je negdje kraj bar donekle rock pristupa glazbi na ovom albumu. U preostalih pet pjesama Pop ne pjeva, već – recitira. Prati ga u većini tih pjesama (»Glow in the Dark«, »Page« i »Dawn«) art rock psihodelični pristup s naglaskom na jazz trubu Lerona Thomasa, new age piano i povremeni blagi i tihi zvukovi gitare. Ozračje tih pjesama vezanih uz teme dehumanizacije čovjeka i pesimističkog stava o životu bliži su glazbi i poetici grupa kakve su bile Joy Division i New Order, no punokrvnoj rock životinji kakva je Iggy Pop bio. Na toj razini mraka i neugode su i dvije jedine obrade na albumu, obrade koje Pop izvodi doslovce ne pjevajući, već zaista recitirajući ih. Prva od njih je davna himna Loue Reeda »We are the People« s mračnom slikom čovječanstva uočenom još tamo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a druga je čuvena pjesma velškog pjesnika Dylana Thomasa »Do Not Go Gentle Into That Good Night« pri čemu treba priznati da Pop uz pratnju jazz trube zaista dojmljivo recitira ovu pjesmu pobune protiv prolaznost i smrti.

Iako u konačnici »Free« zaslužuje palac gore, sigurno je da Iggy Pop ne bi još za života postao legenda da je stvarao ovakve albume. No, gledano sa stajališta iskrenosti i prolaska vremena, ovo je još jedan dobar album čovjeka koji je rock glazbi dao ogroman doprinos, a čini to i ovim albumom koji će naći slušatelje i štovatelje, mada će oni pravi ljubitelji Popovog rocka radije odvrnuti do daske »I Wanna Be Your Dog«, »Lust For Life«, »Passanger«, »Raw Poer«…

 

Komentari

komentara