To je kao da te poljubi Apolon – rečenica je kojom je Imelda May komentirala činjenicu da je njen novi studijski album pohvalio – Bob Dylan!

Pohvale rockera nobelovca jasne postaju nakon što se presluša »Life. Love. Flesh. Blood«, peti studijski album ove irske pjevačice koja se još kao djevojčica (rođena je 10. srpnja 1974. godine u Dublinu) zaljubila u zvuk ranog rock and rolla, rockabilly pjesama, bluesa i soula, a zbog iznimnog glasa već u tinejdžerskoj dobi počinje nastupati stekavši potom ugled zbog toga što pjeva na albumima i koncertima legendi kao što su Jeff Beck, Lou Reed, Jools Holland, Smokey Robinson i Tom Jones. Uz to ona od 2003. godine i albuma »No Looking Back« gradi i uspješnu solo karijeru u okviru koje popularnost stječe kao autorica i pjevačica čiji se izraz temelji na rockabilly zvuku. No, »Life. Love. Flesh. Blood« puno je više od toga pa su stoga razumljive Dylanove, kao i pohvale mnogih drugih.

Razvod braka

Motiv za drugačiji pristup glazbi nedvojbeno je vezan uz pred dvije godine bolni raskid braka. Naime, ona i gitarist Darrel Higham u vezi su bili još od 2003. godine i njenog debitantskog albuma, a kraj braka donio je toliko emocija da je nužno bilo promijeniti glazbene okvire, možda i zbog toga što je do sada Higham na njima inzistirao. Sve to dovelo je pak do zaista sjajnog albuma koji se i dalje temelji na retro zvuku, ali umjesto rockabilly ozračja nudi pregršt različitih roots glazbenih izraza – soul, folk, blues, americana, rock, grunge, gospel… Sve to praćeno je njenim divnim glasom, odličnom ekipom studijskih glazbenika koje je osigurao vrsni producent T Bone Burnett, velikim doprinosom gostiju – Jeff Beck, Jools Holland – te direktnim savjetima i rukovođenjem U2 frontmana Bonoa pa i nije čudno što je konačan rezultat zaista odličan album u kojem će uživati svi, od onih koji vole stare stvari pa do ljubitelja suvremene rock žestine.

 

Svega sedam dana
Album je snimljen u svega sedam dana u LA i to uz pomoć studijskih glazbenika koje joj je odsigurao Burnett – Marc Ribot (gitara), Dennis Crouch (bas), Jay Bellerose (bubnjevi) i Patrick Warren (klavijature). Pojašnjavajući za irski časopis VIP zašto se album zove »Life. Love. Flesh. Blood« May je rekla da je to zašto što je napisala o svemu što je činilo njen život posljednje dvije-tri godine – ljubavnom porazu, novoj ljubavi, osjećaju krivnje, čežnji, požudi, svojoj djevojčici, starenju…

 

Također, na album će pažnju obratiti i svi oni koji vole ispovijednu ljubavnu liriku jer je većina pjesama albuma, logično, vezana uz kraj dugogodišnje veze. Svjedoči o tome već sam početak albuma, vanmorisonovska bluesy balada »Call Me« u kojoj Imelda May glasom punim straha i strepnje govori o slutnji skorog kraja ljubavi, a sve to sjajno prate gitare pri čemu je čak i bas gitara u funkciji nježnosti. Slutnja kraja potom je pojačana u odličnoj »Black Tears« u kojoj Mayova glasom pounim boli podsjeća na Patsy Cline, a sjajno joj pomaže Jeff Beck koji se opredijelio za sanjivi zvuk slide gitare znan iz velikog hita »Sleepwalk« dvojca Santo & Johnny, a tom povratku u šezdesete bitno pomažu i sjjni doo wap vokali. Naravno, slutnja kraja brzo se pretvara u ogorčenje i zamjerke prema bivšem partneru pri čemu je jedan od vrhunaca albuma izuzetna »Should I’v Been You« u kojoj je glazba posuđena iz čuvenog hita »Sorrow« grupe The Merseys i ukrašena tipičnim zvučnim zidom šezdesetih što je čini grandioznom u pozitivnom smislu. Slično se može reći i za isto tako zvučnim zidom omotanu »Human«, sjajni pop rock trenutak s puno melodioznosti i ritmičnosti te direktnim posvetama Lou Reedu i Davidu Bowieu kroz spominjanje pjesme »Satellit of Love«, odnosno čuvenog Majora Toma iz pjesme »Space Oddity«. No, vrhunac tih optužujućih pjesama je žestoka »Leave Me Lonely« koja sjajno spaja soul i grunge u pjesmi čiji se stihovi kreću od optužbe u stilu zašto me ostavljaš samu do krika – ne ostavljaj me samu!

Nova ljubav

Na svu sreću ljubavni poraz relativno je brzo zamijenila nova ljubav o čemu govori nekoliko pjesama od kojih je najdirektnija »Levitate«, još jedan sanjivi latino trenutak s bogatim twang gitarama, dok »Sixt Sense« i »How Bad Can a Good Girl Be« zaista uvjerljivo svjedoče o žudnji, ponajprije erotskoj, pri čemu u izražavanju tih emocija i silne pritajene energije sjajno paše latino ozračje prošarano majstorski odsviranim latino gitarama i jednostavnim solažama te zaraznim ritmom koji u svakoj od ovih pjesama ubrzava što se pjesma bliži kraju. Uz ljubav Imelda May dotiče se i nekih drugih tema pa tako funky rock rasplasana »Bad Habit« govori o lošoj navici trošenja novaca na nepotrebne stvarti, posebno bolnoj zbog toga što novaca baš i nema. Još je bolja, dapače jedna od najboljih na albumu, soul gospel himna »When It’s My Time«, iznimna pjesma o smrti u kojoj je na orguljama prati poznati TV voditelj Jools Hooland, svojedobno član britanskog sastava Squeeze. No, za mnoge, vjerojatno i za Dylana, vrhunac albuma je završna »The Girl I Used To Be«, prekrasna folk balada srednjeg ritma u kojoj Imelda May pjeva o sebi nekada – curi iz Dublina koja je uživala u životu, plivala u irskom moru i beskrajno voljela roditelje kojima zahvaljuje na svemu jer su joj dali »krila da leti«. Uz priznanje kako sve više pati za tim jednostavnim stvarima i djevojkom kakva je nekada bila, May pjesmu kraju privodi riječima kako sada i sama ima djevojčicu i nada se da će i ona u djetinjstvu i mladosti uživati, a ona će sve učiniti da joj da »krila da leti«.

Deluxe izdanje

Jedanaest novih pjesama upotpunjeno je na deluxe izdanju s još četiri vrlo dobre – latino obojenom »Flesh and Blood« te rockerski žestokim »The Longing«, »Game Changer« i »Love and Fear« koje su okrenute suvremenom alt rock izrazu i potvrđuju kako Imelda May zaista suvereno vlada različitim glazbenim izrazima i obrascima pa će i stoga njen peti studijski album, uz Dylana, oduševiti i mnoge druge. Još kad bi bar i staro gunđalo Dylan pristao na kakvu suradnju s njom u budućnosti, bio bi to lijep kraj priče o ovom jako dobrom albumu.

 

 

Komentari

komentara