Dan Auerbach očito je nagovorio Jakea Bugga ne samo da snimi cijeli svoj novi album u njegovom nešvilskom studiju, već i da se okrene sedamdesetima, baš kako je i Auerbach učini na svom ove godine objavljenom albumu »Waiting on a Song«.

Konačan rezultat suradnje Auerbacha i Bugga je još jedan »seventies« album koji će se zasigurno dopasti ljubiteljima pop, rock i soul zvuka tog doba, ali je upitno kako će se odraziti na karijeru mladog britanskog kantautora koji je pred pet godina debitantskim albumom, pa i 2013. godine vrlo dobrim »Shangri La«, opravdano zazivao poredbe s Bobom Dylanom. No, već prošle godine objavljeni album »On My One« najavio je pukotine u tim visokim ocjenama, a nastavak tog blagog razočaranja uočljiv je kod većine kritika njegovog četvrtog studijskog rada nazvanog »Hearts That Strain«.

Country zvukovlje

No, ne treba prema Buggu biti previše kritičan, djelomično stoga što je Dylan jedan i neponovljiv, ali svakako i stoga što je nemoguće uspoređivati šezdesete, kad je mladić s gitarom zaista mogao biti antiratni glasnogovornik generacije, i današnje doba kad u košmaru suvremen digitalne civilizacije glazba s porukom ima puno manje utjecaja. Možda baš i stoga sam Bugg sve više bježi od poredbi s Dylanom i vjerojatno je baš stoga odustao od dosadašnjeg dilanovskog koncepta trubadura s gitarom te najavljući svoj novi album rekao: »Ovog sam puta želio stvoriti pjesme i snimiti ih s odličnim glazbenicima«. Učinio je to u Auerbachovom studiju uz, između ostalih, pomoć starih i iskusnih glazbenika od kojih su neki snimili posljednje velike hitove Elvisa Presleya, pjesme »Suspicious Minds« i »In The Ghetto«. Uz pomoć sa strane, Bugg je odlučio promijeniti i glazbeni izraz pa umjesto samo akustičnom gitarom određenog ispovijednog pristupa nudi nepunih 36 minuta mahom ljubavnih stihova uokvirenih i glazbom koja najčešće ishodište ima u country glazbi, soulu te popu, a većina tih novih pjesama vrlo je pitka i radiofonijska pa ne treba sumnjati da će Bugg i dalje biti među slušanijim mladim kantautorima.

Jake Bugg
Iako se odlučio okušati u nizu različitih glazbenih izraza – koje često kombinira u jednoj pjesmi – ipak je veći dio ovog Buggovog albuma okrenut country zvukovlju, ponajprije zbog čestog korištenja slide gitara. Pri tom su vrhunac ljubavne pjesme »This Time« koja privlači melodiznom grandioznošću i idealna je za koncertno zborno pjevanje te odlična završna, nježna  »Every Colour in the World« u kojoj svoju već dokazanu sposobnost stvaranja jakih balada upotpunjuje i stihovima, posebno zaključkom kako je ona svojim odlaskom ukrala sve boje njegovom svijetu. Vrlo slušana bit će i »Waiting« koju izvodi s Noah Cyrus, mlađom sestrom puno poznatije Miley, koja mu svojim lijepim glasom idealno odgovara u ovoj (pre)jednostavnoj ljubavnoj reagge doo wap soul pjesmi s vrlo dobrom pratnjom gudača. Taj dodir southern soula trebao je biti još jači u također hitoidnoj »Southern Rain« u kojoj uspješno kombinira bjelački soul sedamdesetih, mandoline, akustične i slide gitare što pak sve vodi u područje preblisko pop šlagerima.

Album posveta

Taj crossover pristup uočljiv je i u na autore poput Burtha Bacharacha oslonjenim klasičnim baladama koje »pojačava« bluesom (»Hearts That Strain«)  ili soulom (»Bigger Lover«), dok se u »Burn Alone« i »Indigo Blue« okreće utjecajima bržeg pristupa, konkretno rockabilly zvuku, odnosno natruhama pop rocka. U uvodnoj »How Soon the Dawn« u potpunosti je u rukama Dana Auerbacha koji je preslikao zvuk sa svog albuma posvećenog sedamdesetima, a nekako je Bugg najslabiji u ispovijednim »In the Event of My Demise« i »The Man on the Stage« kroz koje nastoji najprije latino gitarama a potom i klasičnim balada piano pristupom izraziti svoju muku zbog položaja poznate osobe pri čemu djeluje dosta neuvjerljivo, čak i malo prepotentno.

Jake Bugg
»Hearts That Strain« pamtit ćemo kao jedan od albuma posveta glazbi sedamdesetih objavljenim u ljeto 2017. godine. Ostat će od njega i nekoliko lijepih i vrlo slušljivih pjesama od kojih će bar dvije-tri nadživjeti godinu objavljivanja ovog album i biti izvođene na Buggovim koncertima i za nekoliko godina. No, u karijeri mladog britanskog kantautora ovaj će album biti označen kao blagi pad u odnosu na dosadašnji dio karijere, ploču nakon koje će, želi li zadržati do sada stečeni ugled, morati opet napraviti nešto novo i snažno.

Komentari

komentara