Treći studijski rad mladog britanskog kantautora Jakea Bugga, album »On My One«, djelo je kojem ne nedostaje hrabrosti, ali je pitanje ima li u ponuđenom dovoljno razuma i taktičnosti.

Naime, nakon što je na prva dva vrlo hvaljena albuma (»Jake Bugg«, 2012 i »Shangri La«, 2013) u proces stvaranja uključio kvalitetne producente, djelomično i profesionalne tekstopisce, Bugg je svoj treći studijski rad odlučio napraviti potpuno sam o čemu svjedoči i naslov koji je uspješna igra riječima jer sugerira kako sve radi sam i po svome, a istodobno je i način na koji se pojam »On My Own« izgovara na narječju Nottinghama, Buggovog zavičaja.

Toj naglašenoj samostalnosti Bugg je u 33 i pol minute koliko traje njegovih 11 novih pjesama ovog albuma dodao i stilsku šarolikost što je u konačnici dovelo do albuma koji doživljava oprečne kritike – od velikih pohvala pa do odbacivanja i ignoriranja.

Akustični retro folk

Gledano u cjelini Bugg je ipak u najvećoj mjeri ostao vjeran onome što je do sada najbolje radio, dobrom akustičnom retro folku u okviru kojeg uz najčešće akustičnu gitaru pjeva o svijetu u kojem živi i koji ga okružuje. Čak pet od 11 pjesama ovog albuma moguće je svrstati u tu skupinu pri čemu je najosobnija uvodna naslovna akustična minijatura u kojoj se ispovijeda kako je, unatoč velikom uspjehu i slavi, jako sam i nikome ne pripada pa je i dalje tek, kako samoironično primjećuje, »Poor Boy from Nothingham«. »The Love Were Hoping For« mračna i tužna priča o ljubavi koje nema ispričana je kroz životnu priču starije žene koju su i djeca napustila i jako sliči na Neila Younga iz ranih sedamdesetih. Dylanu su okrenute »Put Out the Fire« koja podsjeća na Dylana iz dana kad je s akustike prelazio na elektriku, dok je »All That« nježna ljubavna balada s dominirajućim zvukom akustične gitare, a za kraj Bugg ostavlja »Hold On You«, akustični rock utemeljen na blues i country postavkama s isto takvim macho blues tekstom i načinom pjevanja.

Ostalih šest pjesama nude svega pomalo – »Gimme That Love« i »Bitter Salt« čvrsti su rock koji podosta duguje britpopu, »Love, Hope and Misery« klasična je power pop balada s jakim refrenom pogodnim za stadionske koncerte. »Never Wanna Dance« vezana je uz soul obalu i pokazuje kako Buggu nije stran ni taj izraz, kao ni country u jednostavnoj »Livin Up Country«. Najviše prijepora svakako izaziva pjesma »Ain’t No Rhyme« u kojoj se Bug trudi spojiti rock i rap pa nam uz hip hop i rap brbljanje govori kako u ovom suvremenom kaotičnom svijetu nema rime, lirike ni nježnosti. Ta je pjesma ujedno i jedina u kojoj Bugg tekstom zahvaća malo šire i kritičnije, dok je u svim ostalim, osim spomenute autobiografske uvodne, uglavnom okrenut tematici vezanoj uz ljubav, (ne)uspješne veze i samoću.

Ugodan za slušanje

Unatoč stilskoj šarolikosti i raznolikosti »On My One« ugodan je za slušanje i po tome se uklapa u dosadašnji rad Jakea Bugga, a to što u nekoliko pjesama uspješno glasom oponaša velikane kao što su Bob Dylan ili Neil Young nije samo po sebi loše. Usporedba s prethodnim radovima pokazuje kako je on želio – i uspio – napraviti nešto drugačije, novo. Mnogima to nije leglo, što se vidi i iz činjenice da ovaj album nije doživio diskografsku popularnost svojih prethodnika. No, istodobno je nedvojbeno kako je Bugg dokazao kako može biti drugačiji, a koliko će ostati vjeran toj želji vidjet ćemo kad se pojavi – ako se pojavi – 4. album.

Komentari

komentara