Pune su 84 godine britanskom blues glazbeniku Johnu Mayallu, jednom od onih bez kojih ne bi bilo Stonesa, Animalsa, Kinksa… pa ni Beatlesa.

A to znači ni – cjelokupne rock glazbe! Naime, Mayall je bio jedan od prvih sljedbenika bluesa u Londonu – zbog toga i danas s ponosom nosi nadimak »kum britanskog bluesa« – i upravo njegov glazbeni odabir uputio je Jaggera i Richarda na čaroliju glazbe zvanu blues, a hrabri istupi Mayalla koji je najprije sam, a potom i sa svojim Bluesbreakersima unosio u jedan veliki europski grad dašak američkog crnačkog Juga nedvojbeno su bili motivi koji su Richardas, Jaggera, Lennona, McCartneya, Daviesa, Townshenda i brojne druge tada mlade britanske glazbenike okrenuli u blues smjeru. Ta živuća legenda svjetskog bluesa objavila je novi album – teško je reći koji po redu jer on ni sam ne zna što je sve objavio, ali kad se sve sabere to je već malo više od sto albuma – što live, što studijskih, što kompilacijskih!

Uspješan križanac

»Talk About That« u svojoj se srži ne razlikuje bitnije od njegovog debi albuma kojeg je pod nazivom »John Mayall Plays John Mayall« objavio davne 1965. Naime, na oba albuma Mayall radi ono što najviše voli i najbolje zna – svira blues. Ovog puta u tome mu pomaže njegov dugogodišnji prateći sastav kojeg čine gitarist Rocky Athas, bas gitarist Greg Rzab i bubnjar Jay Davenport, a u dvije skladbe lijepo im je pomogao Joe Walsh, nekadašnji gitarist čuvenog američkog country rock sastava Eagles. Album je snimljen u House of Blues Studio u kalifornijskom gradiću Encino, a od 11 novih pjesama osam ih potpisuje Mayall dok su tri obrade pjesama drugih autora – Bettye Crutcher autor je teme »It’s Hard Going Up«, Jimmy Rogers napisao je »Goin’ Away Baby«, a Jerry Lyn Williams »Don’t Deny Me«.

Bez obzira tko je autor svaki ljubitelj klasičnog bluesa naći će puno elemenata za uživanje u jednostavnoj i dobroj svirci, a svakako je pohvalno da Mayall uspješno »križa« različite glazbene izraze s njemu najdražim bluesom pa tako već u uvodnoj naslovnoj »Talk About That« slušamo blues impregniran funky zvukom, »It’s Hard Going Up« i »Across the County Lane« kombinacija su blues gitara i soul gudača, odlična »Gimme Some of that Gumbo« spaja njuorlinske orkestre, jazz i blues sa zaraznim poskočnim Bo Didley ritmom, »Blue Midnight« sva je u jazzy funky bluesy ozračju pa istodobno »vuče« i na J.J. Cale i Erica Claptona, završna »You Never Know« lagani je blues s jazzy klavirom, »I Didn’t Mean to Hurt You« najbolja je balada albuma srednjeg ritma i s odličnim gitarama u pozadini, »Goin Away Baby« klasičlna je posveta Chicago bluesu, a koliko je Mayall utjecao na Stonese osjeti se u odličnim blues rock trenucima kakve nude pjesme u kojima grupi pomaže Joe Walsh – »Cards on the Table« i odlična, ponajbolja na albumu, »The Devil Must Be Laughing« koja za razliku od ostalih nudi i jedan uspješno izražen kritički odnos prema današnjici, posebno ratu i nasilju.

Svirke s legendama

Dakle, tko voli blues, posebno veterane bluesa treba naći vremena kako bi se upoznao s pjesmama ovog albuma, pjesmama u kojima blues živi onom snagom, uvjerljivošću i energijom kakvu bilježimo već više od pola stoljeća u stvaralaštvu kuma britanskog bluesa. Ako ništa drugo ovaj album pažnju zaslužuje stoga jer ga je stvorio čovjek u čijoj su grupi, slušajući njegove upute, svirali, između ostalih i Eric Clapton, Peter Green, Jack Bruce, John McVie, Mick Fleetwood, Mick Taylor, Aynsley Dunbar, Andy Fraser, Johnny Almond…

 

Komentari

komentara