Iskreno i simpatično, ali ne tako snažno i hitoidno kao nekad, dojam je nakon preslušavanja trinaestog studijskog albuma grupe Bon Jovi. No, grupa i njihov šef Jon Bon Jovi ne trebaju nimalo brinuti jer će, s obzirom na vrlo velik broj sljedbenika ovog sastava, album »This House Is Not For Sale« biti jako dobro prodavan, a zbog svoje radiofoničnosti imat će i odličnu prođu na radijskim i TV postajama.

Ukratko, grupa je nakon tri godine krize izazvane odlaskom glavnoga gitarista Richija Sambore i raskidom suradnje s diskografskom kućom Mercury Records, napravila album koji ih sigurno vraća u igru i bit će jako dobar temelj za novu veliku koncertnu turneju na kojoj će se zarada iznova brojati u milijunima dolara.

Igra na sigurno

Novi album ne nudi ništa novo i revolucionarno. Jon Bon Jovi i njegov prateći sastav – čijim se imenom prilično narcisoidno samo još jednom ponavlja njegovo ime – igraju na sigurno pa 12 novih pjesama (plus čak pet na europskom te šest na japanskom deluxe izdanju!) koristi provjerenu formulu koja glasi tri-četiri žestoke te isti omjer kod srednje brzih te nešto manje balada.

Pa onda slušatelji sami odabiru što im se najviše sviđa. Oni koji žele energiju, naći će je u »Living With the Ghost«, »Knockout«, »The Devil is in the Temple« i »God Blesss This Mess«, poletne i snažne ali ne i prebučne i prebrze s puno melodiznosti u sebi su naslovna, »Born Again Tommorow«, »Reunion«, »Roller Coaster«, »New Year’s Day« i završna »Come On Up To our House«, a nježnije trenutke nude idealne stadionske rock balade »Labor of Love« i odlična »Scars on this Guitar«.

Svaka od spomenutih pjesama nosi u sebi ono što je grupu i učinilo iznimno komercijalnom – jednostavni stihovi, pjevni refreni, dobri rifovi i ritam koji uz melodioznost diže na noge publiku na stadionima i dvoranama. Također, svaka od spomenutih pjesama djeluje prepoznatljivo u odnosu na raniji zvuk grupe, što znači da je novi gitarist Phil X uspješno zamijenio Samboru koji, unatoč kod obožavatelja grupe pomalo mitskom statusu, ipak očigledno nije bio od presudne važnosti. Ipak je puno bitniji Jon Bon Jovi. Zato se grupa i zove po njemu, bez obzira koliko to narcisoidno bilo.

Životne istine

A on je, stvarajući pjesme za ovaj album, ponajprije na umu imao svijetu (vjerojatno ponajprije Sambori i svojoj bivšoj diskografskoj kući, ali i nesklonim im glazbenim kritičarima) reći kako su oni i dalje tu, kako se ne misle mijenjati, već će i dalje svirati glazbu koju oni i ogroman broj njihovih sljedbenika voli. Toj su temi – zahvaljujući čemu album ima i neke elemente konceptualnosti – posvećena uvodna i završna pjesma albuma. U »This House Is Not For Sale« pjevaju kako se ni za što neće prodavati i mijenjati, da bi potom u završnoj »Come On up to this House« slušateljima uslijedio direktan poziv da im se priključe u toj kući koja nije za prodaju.

Poetski, pa i glazbeno, uvjerljivije to iznose u »Born Again Tomorrow« s porukom kako bi, da se opet rodi, iznova sve isto radio, a još je ljepša »Scars on this Guitar« u kojoj zahvaljuje na svim ožiljcima koje nosi njegova gitara jer su baš ti ožiljci i stvorili uspjehe. Uz ove četiri vrlo dobre pjesme iznad razine prosjeka je možda i ponajbolji trenutak albuma, erotska »Labor od Love« s vrlo dobrim opisom tjelesnog ljubavnog čina što će nedvojbeno Bon Joviju osigurati nove decibele vrištanja na koncertima, a sredovječnije slušatelje svakako podsjetiti na prekrasnu »Wicked Games« Chrisa Isaaka.
Ostale su pjesme mahom prosjek s izuzecima vrlo dobrih rock rifova u »The Devil is in the Temple« i »God Bless This Mess«, ali zadovoljavaju potrebe svakog njihovog koncerta i sigurno će biti prihvaćene. Minus im je svakako tekst u kojem se na prejednostavan način i kroz svojevrsno popovanje pokušavaju iznijeti neke životne istine poput primjerice potrebe da nikad ne odustaješ bez obzira na nevoje (»Knockout«), hrabro kreneš u novo sutra nakon poraza (»New Year’s Day«) i ne živiš u prošlosti već prihvatiš sadašnjost (»Living With the Ghost«). Izuzetak je sasvim solidna »Reunion« koja uz poruku kako je uvijek potrebno vjerovati u sebe kao uzor spomene čuveni filmski lik Prljavog Harryja kojeg je utjelovio Clint Eastwood i poput kojeg, pjeva Jon Bon Jovi, treba ponekad biti.

Povratak korijenima

Najavljujući album, Jon Bon Jovi istaknuo je kako će glazba biti povratak njihovim počecima što je samo djelomično točno jer je 49 minuta njihove nove glazbe ipak više vezano uz razdoblje ovog tisućljeća od čijeg početka surađuju s producentom Johnom Shanksom, no na njihove početke osamdesetih godina prošlog stoljeća. Definitivno, za novi je početak malo kasno, ali fanovima to neće smetati jer je novi album čisti i pravi arena-rock, svakako bolji od prošlogodišnjeg »Burning Bridges« koji je ponudio obrade nikad objavljenih pjesama, pa i od prethodnog studijskog »What About Now« objavljenog 2013.

Komentari

komentara