Zbog tragičnih i preranih smrti Davida Bowiea i Princea, kao i zbog briljantnog albuma »Skeleton Tree« koji je Nick Cave posvetio svom preminulom sinu, ovu ćemo 2016. godinu pamtiti po crnim bojama, a novi doprinos tom crnilu briljantnim albumom »You Want It Darker« daje 82-godišnji kanadski rock šansonjer Leonard Cohen.

 

U nedavnom intervju za New Yorker Cohen je, govoreći povodom smrti Marianne Ihlen, jedne od njegovih životnih družica i muza (njoj su posvećene »So Long, Marianne« i »Bird on a Wire«), rekao kako je i sam »spreman umrijeti«, a tu bolnu rečenicu na umjetnički izniman način potvrđuje ovaj album, pravo malo remek-djelo suvremene glazbe i nedvojbeno jedan od ponajboljih, ako ne i najbolji studijski album u pola stoljeća dugoj diskografskoj karijeri ovog princa melankolije.

Spreman sam, Gospode

Svoju sad već čuvenu izjavu o pomirenosti s krajem života Cohen najdirektnije potvrđuje u uvodnoj, ujedno i naslovnoj  »You Want It Darker« gdje oproštaj od ovog svijeta sugeriraju ne samo pjesničke slike (»Utrnuo sam plam«) i stihovi poput »I’m Ready, My Lord« (Spreman sam, Gospode), već i glazba puna sjete i duhovnosti koju osiguravaju sjajni prateći vokali muškog zbora čije vrhunskim baritonima otpjevane srednjovjekovne korale idealno upotpunjuje zbor montrealske The Congregation Shaar Hashomayim Synagogue hebrejskim religioznim napjevom »Hineni Hineni« koji također izražava spremnost da se stane pred Boga. Odabravši za taj dio vokalne pratnje zbor crkve koju desetljećima pohađa njegova obitelj, Cohen nije mogao biti direktniji, mada se ova divna pjesma o kraju njegovog života itekako može tumačiti i kao kritika suvremenog svijeta i društva, posebno religije, koja svojom nemoralnošću i egoističnošću »gasi svjetlo« i umjesto da širi ljubav, potiče sukobe i mržnju. Tu dvoznačnost nudi i sjajna »Leaving the Table« koja samo naizgled govori o kraju veze, jer je u njenoj srži priča o kraju života koju Cohen uz sjajnu pratnju twangy gitare koju u duhu sanjivih surf melodija šezdesetih svira Bill Botrell pjeva »I’m Leaving the Table, I’m Out of a Game«  (Dižem se od stola, izlazim iz igre).

Bog i vjera

Uz kraj života Cohen je, što je inače njegova česta tema, dio pjesama posvetio religiji pri čemu je kritičniji no ikada jer u iznimno dojmljivim »Treaty« i »It Seemed the Better Way« čak dovodi u pitanje postojanje Boga i smisao vjere. Tako u »Treaty«, u kojoj uspješno ponavlja glazbeni motiv svoje čuvene satirične »Democracy« iz 1992. godine, razgovara s Isusom i kaže »Samo jedan od nas bio je stvaran, a to sam bio ja« (Only one of us was real and that was me), da bi potom u »It Seemed the Better Way« kroz razgovor s Bogom ustvrdio kako mu je vjera nekada djelovala poput istine, ali danas više nije tako. Drugačije je, pak, s ljubavlju u koju ni danas, pred kraj života, ne sumnja i za koju kaže da mu je nestvarno uljepšala život – da nije bilo tvoje ljubavi moj bi život bio poput beskrajne tamne noći bez imalo ljepote i svjetla, pjeva u »If I Didn’t Have Your Love«, divnoj baladi iznova oplemenjenoj sjetnim surf gitarama da bi potom u poetski još uvjerljivoj »Traveling Light« kroz stihove »Goodnight, my fallen star« još jednom pozdravio prekrasnu Marianne Ihlen, a izborom glazbe (španjolske gitare, grčki buzuki, violine tipične za francuske šansone…) prisjetio se njihova zajedničkog života na jednom grčkom otoku. Naravno, nemoguće je u ovoj divnoj pjesmi iznova ne uočiti njegovu pomirenost s krajem života, bilo da je riječ o izboru riječi i fraza (Au revouir… bar se zatvara) ili pak direktnih stihova (ja sam netko tko je odustao od sebe i tebe), a sve skupa praćeno je već nam tako dobro znanim anđeoskim glasovima sestara Web zahvaljujući kojima pjesma dobija astralnu i produhovljenu dimenziju. U krug ovih ljubavnih, ali s tipičnom dozom Cohenovske zdrave ironije i cinizma, svakako treba svrstati »On the Level«, koja počinje melankoličnim tonovima piana na koje se skladno nastavlja njegov hrapavi glas koji vodi prema zvukovima električne gitare, ovog puta okrenuta laganim rock dodirima, što je idealno okružje za laganu soul & blues priču o tome kako u njemu više nema erotskih želja.

Čiste poruke za kraj

Za sam kraj maestro Cohen ostavlja čiste poruke. »Steer Your Way« kroz kombinaciju bluegrass zvukovlja, malo jazza i divnu vokalnu pratnju Alison Krauss govori kako se čovjek treba u što većoj mjeri truditi da sam upravlja svojim životom, a da bi naglasio taj stav, Cohen za kraj ostavlja ponavljanje možda i najintrigantnije skladbe albuma, teme »Treaty« koju ovog puta izvodi uz pratnju žičanih glazbala i pjevanje samo četiri središnja stiha te pjesme čime još jednom u sumnju dovodi smisao vjere. Nedvojbeno, četrnaesti Cohenov studijski album njegov je svojevrsni testament, njegov osobni poetsko-glazbeni spomenik stvoren od onog što je tako divno radio cijeli život. Definitivno, bolji nekrolog o briljantnom autoru od ovog albuma nitko neće moći napisati.

 

Sin Adam producent

Posebnu dimenziju cijelom albumu daje činjenica da je producentske poslove odradio Leonardov sin Adam Cohen. Učinio je to sjajno opredijelivši se za povratak počecima stvaralaštva svog oca i ogoljevši melodije do srži. Umjesto posljednjih godina uočljivih sintesajzera i latino gitara, sad su u prvom planu akustične ili na minimum svedene električne gitare, a Cohenov bariton dublji je i mračniji no ikad pri čemu često, što djeluje iznimno efektno, šapće. Uigrana prateća ekipa s božanstvenim pratećim vokalima sestara Web kao i obično je sveprisutna a nimalo nametljiva pa je konačan rezultat, zahvaljujući i Adamu Cohenu koji je sigurno na umu imao činjenicu da s ocem radi vjerojatno njegov posljednji album, istinsko remek-djelo.

 

Nije pitanje, već konstatacija

Naziv albuma (Željeli ste mračnije) nije pitanje, već konstatacija vezana na osobnoj razini uz njegov oproštaj od života, a na općedruštvenoj uz činjenicu da svojim ponašanjem i nepoštovanjem vjerskih i moralnih pravila ljudi stvaraju mračniji svijet. Zaista, teško da može mračnije od ovog. No, možda nije nemoguće. Naime, pred nekoliko dana Cohen je za jednu TV postaju iz Los Angelesa izjavio kako je pretjerao kad je za New Yorker rekao da je spreman umrijeti te da ima materijala za još dva albuma! Zaista bi bilo dobro da mu četrnaesti ne bude i posljednji. Uostalom, inspiracije mu ne nedostaje.

Komentari

komentara