Znate, ovo nije album za plesanje, jedna je od rečenica kojom je američka kantautorica Lori McKenna opisala svoj novi, jedanaesti po redu studijski album »The Tree«.

Konstatacija je točna, ali ne nosi u sebi ništa negativno, niti će odbiti sve brojnije štovatelje ove danas već pedesetogodišnje pjesnikinje i pjevačice čiji je dugogodišnji rad prošle i pretprošle godine napokon nagrađen s dvije značajne Grammy nagrade, a »The Tree« je potencijalni kandidat za ovogodišnje nagrade, ali ujedno i album koji je ulaskom u same vrhove američkih country i americana ljestvica najprodavanjih albuma postao do sada njena najuspješnija ploča.

Prolaznost vremena

U velikoj konkurenciji ući u sam vrh nikad nije jednostavno i lako, a tim je teže ukoliko album, a u slučaju »The Tree« upravo je o tome riječ, govori o starenju i promatranju svoje djece kako stare. No, štovatelji pjesničkog rada McKenne već su navikli da ona godinama iskreno »baca srce pod tuđa stopala« pa je, u stvari, potpuno normalno da se ovom prigodom kao majka petero djece od kojih je prvo rodila s dvadeset godina u ponajvećoj mjeri okrenula stihovima kroz koje progovara o prolaznosti vremena pri čemu je srce albuma sjajna »People Get Old« u kojoj kroz poetski zaista vrijedne stihove promatra, s jedne strane, svoju djecu koja odrastaju i odlaze, s duge strane osjeća sama već pomalo teret godina da bi sve bilo zaključeno stihovima posvete vlastitom ocu, još živom 83-godišnjaku, koji sve više treba pomoć, iako ona »o njemu razmišlja kao da mu je 45, a on nju još uvijek smatra djetetom«. No, sve je to normalno, ili, kako kaže »That’s how it goes«, što potom potvrđuje i u ništa slabijoj naslovnoj »The Tree«, pjesmi o povezanosrti s tradicijom, zavičajem, obitelji i to kroz simboličan prikaz drveta i njegovih grana čvrsto uraslih u tlo, a istoj je temi tradicije i poštivanja korijena posvećena i »The Way Back Home«.

Vrlo uočljiva tema ovog nježnog albuma je i majčinstvo o čemu lijepo govori uvodna »A Mother Never Rests« posvećena vječnoj i ničim uslovljenoj ljubavi majke te još dojmljivija »You Won’t Even Know I’m Gone« u kojoj kroz tihu pratnju akustične gitare iskazuje svoju nedvojbenu pjresničku nadarenost za uočavanje detalja iz svakodnevice, detalja vezanih uz ljubav i brigu koji su toliko sitni da ih i ne uočavamo sve dok ih više nema. Svojevrsna suprotnost ovoj gorkoj akustičnoj minjaturi su puno ritmičnije, brže i poletnije pjesme vezane uz sjećanja na mladost – »Young and Angry Again»kroz radiofonijsku kombinaciju folka i popa oživljava rane mladenačke dane »kad je srce bilo puno vatre i benzina«, a »The Lot Behind St. Mary’s« nostalgično je i nešto ritmom sporije prisjećanje na opojne trenutke prve teenagerske ljubavi i bezgranične vjere u budućnost pri čemu je prošlost i sadašnjost McKenna u ovoj pjesmi spojila i time što melotron svira njen sin Christopher.

Lori McKenna

Sukladno svom ranijem stvaralaštvu McKenna je i na ovom albumu stvorila, poštujući tradiciju vrsnih američkih folk pripovijedača, dvije pjesme s izmišljenim likovima pa tako u »The Fixer« slušamo bolnu ali i divnu priču o muškarcu koji se vjerno brine o supruzi ozbiljno načetoj depresijom da bi pak u »You Can’t Break a Woman« slijedeći liniju sjajnih američkih country pjesnikinja stvorila priču o ženi koja je zbog ljubavi strašno puno trpila i patila. »The Tree« nudi i dvije pjesme koje su direktna posveta ljudima i glazbenicima koje Lori McKenna cijeni. Razigrana i gitara prepuna »Happy People« s porukom kako trebamo davati da bi bili sretni i kako je sreća često stvar stava i želje, svojevrsna je zahvala Tomu Pettyiju i glazbi koju je stvorio zbog čega producent i glazbenik Dave Cobb svira dvanaesterožičnu Rickenbacker gitaru. Napokon, album završava dojmljivom »Like Patsy Would« u kojoj McKenna poručuje kako želi pjevati, čak i ako zna da pjesma može biti dobra samo ako proizlazi iz vrlo bolnih životnih iskustava, a kao uzore spominje nobelovca Ernesta Hemingwaya i legendarnu country pjevačicu Patsy Cline čije se ime i spominje u naslovu.

Slatki sopran

Nježno prebiranje po akustičnoj gitari, nenametljive druge gitare u pozadini i namjerno tiha ritam sekcija, uz tek poneki izuzetak, temelj su ove lijepe ploče koja djeluje umirujuće unatoč povremenoj oporosti i nostalgiji. Zasluge za to svakako su i u dojmljivom McKenninom slatkom sopranu prepun energije i blagosti istodobno, ali i u vrhunskim tekstovima koji potvrđuju kako je Lori McKenna jedna od ponajboljih pjesnikinja suvremene folk i country glazbe.

Komentari

komentara