Iako u naslovu svog trinaestog studijskog albuma tvrde kako je otpor uzaludan, velški rockeri iz grupe Manic Street Preachers ipak se i dalje bore i stvaraju albume koji su dobri i zanimljivi, iako nemaju onu snagu i energiju njihovih početnih radova iz drugog dijela devedesetih godina prošlog stoljeća.

No, to je i logično jer – godine prolaze. A upravo godine i prolaznost najbitnija su tematska osnovica ovog vrlo dobrog albuma sastavljenog od 12 novih pjesama i dugog koju sekundu više od 46 minuta. Najbolje to potvrđuje početak i završetak albuma. Uvodna »People Give In« usprkos ugodnom više pop no rock ozračju donosi vrlo pesimistične stihove o tome kako »ljudi odustaju, više ne mare ni za što, odustaju i zaboravljaju«, a još su bolje i dojmljivije dvije završne – »A Song for the Sadness« možda je i najbolja te po mnogočemu središnja pjesma albuma kroz koju baladičnim tonom govore o tragovima generacije koja polako silazi s pozornice i uglavnom živi u melankoličnom prisjećanju na prošlost da bi »The Left Behind« donijela nježan završetak u kojem na početku prevladava akustika u pjesmi koja se tematski nastavlja na prethodnu i svjedoči o prolaznosti koje su sve svjesniji.

Izlaz postoji

Uz prolaznost i najavu starosti (najkreativni dio grupe, pjevač James Dean Bradfield i basist Nicky Wire rođeni su 1969. godine i na pragu su pedesete) ono što smeta ove manične ulične propovjednike svakako je i svijet u kojem žive i o čijim negativnostima govore u »Distant Colours« dotičući se politike i žaleći za poštenim političarima kakav je bio velški Nye Bevan. U »Sequels of Forgotten Wars« kroz ritmično i plesno rock ozračje nastavljaju priču koju su počeli na prethodnom albumu »Futurology« o negativnom utjecaju industrijalizacije i prevlasti strojeva, a u odličnoj »Broken Algorithms« koja čvrstinom rifova i ritmova zaziva klasični britanskl heavy metal (Black Sabbath, Deff Lepard…) na dojmljiv način govore o svijetu digitalnog doba, lažnih vijesti i pošasti društvenih mreža poručujući čovjeku današnjice da – ustane sam protiv sebe!

No, usprkos svim tim negativnostima izlaz postoji. U »Hold Me Like a Heaven« to je njen božanstveni zagrljaj koji bar na tren pobjeđuje umor i zasićenost koju i u ovoj pjesmi spominju kao i u uvodnoj. Uz ljubav izlaz je i u umjetnosti, smatraju »propovjednici« te to potvrđuju u čak četiri »tribute to« pjesme. »International Blue« sva je u razigranom ritmu i pozitivnoj energiji, a posvećena je francuskom slikaru Yvesu Kleinu, »dječaku koji je vidio istinu« i praznu sobu znao u pretvoriti u sliku punu plavetnila neba.

»Vivian« je poletni power pop posvećen sjećanju na fotografkinju Vivian Maeir, a odlična baladična »Dylan & Caitlin« uz sjajni duet s pjevačicom Catherine Anne Davies (poznatijom kao The Anchoress) govori o nesretnoj ljubavi čuvenog engleskog pjesnika Dylana Thomasa i njegove supruge Catherine Anne Davies. Napokon, tu je i vrlo dobra »In Eternity« koja je sva u znaku atmosferske glazbe Davida Bowiea kojem je i posvećena. Uz sve ove pjesme tu je i »Liverpool Revisited«, prisjećanje na 96 poginulih navijača Liverpoola na čuvenoj kup utakmici Liverpoola i Nottigham Foresta odigranoj 15. travnja 1989. godine na Hillsborough stadionu u Sheffieldu.

Spoznaja o starosti i prolaznosti

Najavljujući album Bradfield i Wire govorili su kako će biti riječ o »widescreen melancholia« pjesmama i pokušaj oživljavanja glazbe iz doba sjajnih albuma »Generation Terrorists« (1992) i »Everything Must Go« (1996). U određenoj su mjeri u tome uspjeli jer neke pjesme žestinom i post punk agresivnošću podsjećaju na debi »Generation Terrorists«, a dio njih porukama i stavovima blizak je produhovljenosti i traženju smisla koje je donio »Everything Must Go«. No, tu je, na svu sreću, i nešto novo – spoznaja o starosti i prolaznosti koja do sada u tolikoj mjeri nije bila zastupljena na njihovim albumima, a ističući je na prvo mjesto na ovom albumu Preachersi još jednom svjedoče ono što smo o njima već znali – da su iskren i pošten rock bend. Istina, ima onih koji će im prigovoriti da su melodramatični, možda i malo patetični, ali to nimalo neće umanjiti uživanje u ovom albumu onima koji ih vole, pogotovo ne onima koji su odrastali uz njih i koji im generacijski pripadaju. »Resistance is Futile« potvrđuje kako su kraj zrelosti i obrise nadolazeće starosti dočekali s dovoljno kreativne snage i energije. Sad dalje treba znati stariti s mjerom. Budućnost će pokazati da li su to u stanju.

 

Komentari

komentara