Nakon blagog izleta u blues rock vode s prethodnim albumom »Pale Emperor« objavljenim 2015. godine, Marilyn Manson, odnosno njihov alfa i omega Brian Warner, vraćaju se počecima i na desetom studijskom albumu nude ponajprije onu vrstu glazbe po kojoj je grupa i postala prepoznatljiva – kombinaciju industrijskog i gothic rocka, raznih vrsta metal rocka i malčice punka.

Taj povratak glazbenim korijenima obradovat će stare fanove, ali i sve one koji drže da Warnerovi pljuvački i svetogrđa puni tekstovi i ne mogu biti no praćeni sirovom i krajnje agresivnom glazbom. Svi oni, dakle, bit će zadovoljni, a ostali – pogotovo bogobojazni i vjeri skloni – bolje da od ovog albuma bježe što dalje.

Zabranjene pjesme

Naime, Warner i njegovi Mansoni u punoj su pucačkoj formi pa je album prepun stihova o nasilju, mržnji, smrti, seksu, lažima i dvoličnosti religije. Uvodna »Revelation 12« moćnim rifovima, maničnim ritmom te umjesto pjevanja vikanjem pojačanim eho efektima vraća nas na početke rada ove grupe, a istoj svrsi služe i stihovi o ultra nasilju, primjerice stih »Obojimo grad u crveno – krvlju!«. U tom stilu je i, zahvaljujući korištenju sintesajzera i orgulja, glazbeno nešto blaža »Tattooed In Reverse«, ali tekstom i dalje vrlo agresivna, ponajprije zahvaljujući nekoliko puta ponovljenom pokliku »Fuck Your Bible!«. U jednom od ponajboljih trenutaka albuma, pjesmi »We Know Where You Fucking Live« naslov i refren urliču se u tradiciji trash i death metala, a ostala glazba priprema je za tu agresiju i prepuna je prijeteće atmosfere koja idealno odgovara tekstu kojim se kritizira suvremena civilizacija koja je tehnologiju u velikoj mjeri usmjerila na oružje pa danas najrazvijenije vojne sile bez problema ubijaju – na daljinu! I pri tome sve to mirno promatraju sa sigurne udaljenosti.

»SAY10« s mračnim heavy metal rifovima a la Black Sabbath sigurno će se naći na listi zabranjenih pjesama u programima vjerskih radio postaja jer Warner naslov izgovara kao »Satan«, a »Kill4Me« najslušljivija je pjesma albuma za što je zaslužan funk i disco ritam kojeg probijaju solaže električne a la Prince gitare. Štoviše, ova bi pjesma mogla proći u radijskim programima – da nema teksta. Naime, teško je pjesmu koja se zove »Hoćeš li ubijati za mene« ne povezati sa sveopćim rastom religijskog terorizma u okviru kojeg se žrtvuje i ubija u ime nekog Boga. Istu razinu agresivnosti, čak i slušljivosti ali uz rock okvire, nudi odlična »JE$U$ CRI$I$« u kojoj se poigravaju imenom Isusa Krista i pretvaraju ga u Isus Kriza čime žele reći kako danas, u stvari, čak ni vjernici ne poštuju ono što vjera, odnosno Krist traži, a ponavljanjem pojmova Fight i Fuck jasno pokazuje od čega se današnje društvo sastoji – nasilja i seksa.

Za profiliranu publiku

U temama »Saturnalia«, »Blood Honey« te pogotovo naslovnoj »Heaven Upside Down«, Warner nastoji pojasniti otkud u njemu toliko agresivnosti i zašto je njegov svijet često tako pomjeren i, kako govori naslovna pjesma, potpuno izokrenut. Razlozi su, naravno, u nesavršenosti tog svijeta i dvoličnosti na kojoj je sagrađen pri čemu se u tri završne skladbe Mansoni iz područja žestokog gothic i industrial rocka okreću nešto slušljivijem, ali i dalje vrlo čvrstom rock izrazu s nizom dobrih rifova i gitarističkih solaža podsjećajući, primjerice, u naslovnoj na The Stooges žestice, odnosno u završnoj »Threats of Romance« na Bowiea iz glam rock ere, odnosno kroz uvodni snažni rif na grandiozni čuveni uvod mega hita grupe T. Rex, »Children of the Revolution«.
»Heaven Upside Down« djelomično je sniman u američkoj saveznoj državi Louisiani u kojoj je Warner paralelno sudjelovao u snimanju američke horror serije »Salem« u kojoj glumi sociopata Thomasa Dinleya, brijača i kirurga. U toj su državi 1996. godine snimili svoj čuveni i danas najpoznatiji i najkontroverzniji »Antichrist Superstar« pa mu stoga možda ovaj album i liči, što napominje i sam Warner ističući taj, kao i album »Mechanical Animals«, kao atmosferom slične albume ovom te naglašavajući kako je u odnosu na ta dva »Heaven Upside Down« puno nasilniji. Ako čak i nije tako, sigurno je da nije daleko od agresivnosti spomenutih albuma, a već to dovoljno je upozorenje da je riječ o albumu za profiliranu publiku, ponajprije onu koja, kao i Marilyn Manson, na brojne negativnosti suvremene civilizacije odgovara mržnjom, skandaloznim ponašanjem, provokacijom…

Komentari

komentara