Iako ne nudi ništa posebno novo, ljubitelji zvuka gitare Marka Knofplera – a njih je mnogo – bit će sretni zbog pojave albuma »Down the Road Wherever«, devetog studijskog rada čuvenog britanskog gitariste koji je svjetsku karijeru izgradio kao pjevač i gitarist sastava Dire Straits.


Još za dane njihove velike slave Knopfler je 1990. godine s legendarnim gitaristom Chetom Atkinsom objavio album »Neck to Neck« da bi po prestanku rada Straitsa krenuo u solo vode te 1996. godine objavio odličan debitantski album »Golden Heart«. Od tada pa do danas Knopfler je nanizao devet samostalnih radova te nekoliko albuma filmske glazbe, a odlika njegovog solo rada u poredbi s Dire Straits danima je svakako to što je kao solo izvođač tiši, nježniji i romantičniji, odnosno više posvećen samoj tehnici sviranja i raznovrsnim glazbenim stilovima no efektnim i pitkim gitarstičkim rock obrascima.

 

Mark Knofpler

Sve to uočljivo je i na njegovom novom studijskom albumu koji po mnogočemu nastavlja tamo gdje je prethodni, pred tri godine objavljeni »Tracker« stao. A to pak znači da nam je nekadašnji profesor književnosti iznova ponudio koktel glazbenih žanrova koji su mu dragi i to kroz stihove kojima obrađuje kako vlastita iskustva, tako i priče koje izmišlja na temelju vlastite imaginacije. Ovog je puta Knopfler složio zbirku od 14 novih pjesama koje s glazbene strane dotiču njemu uvijek draga područja folka, bilo američkog (country, blues) ili pak engleskog i keltskog glazbenog nasljeđa, a svemu je tome ovog puta dodao za njega ne tako tipične doze funka i jazza stvorivši tako neobični glazbeni amalgam kojeg je jednom prigodom sam nazvao glazbom u kojoj »Delta susreće Tyne«, misleći pri tom na folk nasljeđe američkog Juga i rodne mu Britanije.

Srce albuma

»Srce« ovog albuma, ujedno pjesma koja će jednako biti draga i ljubiteljima Dire Straitsa i samostalnog Knopflerovog rada nedvojbeno je »One Song at a Time« čiji je naslov Knopfler posudio od jednog od svojih uzora, već spomenutog Cheta Atkinsa koji je govoreći o svom bijegu iz siromaštva rekao kako je to činio »pjesmu po pjesmu«. Knopfler taj pojam koristi da bi u prvom dijelu ove pjesme podsjetio na kraj sedamdesetih kad je u dijelu Londona zvanom Deptford grupa Dire Straits započinjala svoju karijeru, da bi potom u drugom dijelu pjesme priču proširio i na druga vremenska razdoblja nastojeći time pojačati ideju kako se iz uskih okvira treba izaći, pokušati nešto učiniti, krenuti cestom bilo kamo, odnosno kako i naslov albuma preuzet iz ove pjesme i kaže – Down the Road Wherever. Naravno, prepoznatljiva Knopflerova gitara i keltsko ozračje za ovu su pjesmu logičan izbor, a ljubitelji nostalgije, ali i nogometa, uz ovu će pjesmu svakako rado poslušati i »Just a Boy Away from Home« u kojoj Knopfler, strastveni navijač Newcastlea (njegova pjesma »Going Home« svira prije početka svake utakmice »svraka« na domaćem terenu), pripovijeda duhovitu priču o mladom navijaču Liverpoola izgubljenom u Newcastleu za vrijeme utakmice s domaćom ekipom. No, Knopfler time nikoga ne želi povrijediti dokazujući to time što više od dvije minute završnog dijela ove pjesme čini sjajna instrumentalna obrada Liverpoolove čuvene himne »You”ll Never Walk Alone«.

Autobiografski elementi

U krug ovih osobnih ispovijedi svakako valja svrstati i završnu akustičnu »Matchstick Man« u kojoj slušamo priču o mladom Knopfleru koji za nekog davnog Božića sedamdesetih nakon odsvirane gaže stopira rano ujutro ne bi li nekako stigao do Newcastlea, a autobiografske elemente zasigurno ima i »Good on You Son« u kojoj u priči o Britancu koji već dugo živi u Los Angelesu i čezne za žamorem tržnice u Camdenu lako prepoznajemo samog Knopflera. Uz osobno ispovjedne Knopfler na svojim albumima često plasira i klasične storyteller pjesme pri čemu su na ovom albumu ponajbolje dvije koje se temom dotiču nekadašnjeg pionirskog načina života na Divljem Zapadu. Odlična uvodna »Trapper Man« uz poprilično korištenje blažih heartland rock elemenata (korištenje orgulje podsjeća na Springsteena) pohvaljuje nekadašnji suživot s prirodom, a na istom je valu i odlična »Drovers’ Road« koja kroz priču o stazama goniča stoke uspoređuje prošlost i sadašnjost i to, naravno, na štetu sadašnjosti. Ovom nizu western pjesama svakako treba dodati i mračnu akustičnu baladu »Nobody’s Child« o dječaku odbačenom od svih koji je izrastao u ubojicu i nasilnika.

Funk, soul i blues feeling

Više no na ranijim albumima Knopfler je na ovom pažnju dao i žanrovima koji nisu toliko vezani uz folk nasljeđe. Tako u »Back on the Dance Floor« uz pomoć sjajne Imelde May na pratećim vokalima promovira funk spajajući ga sa soul i blues feelingom, a slično radi i u »Nobody Does That« koja kao da je izašla iz pjesmarice Stevie Wondera, dok su »When You Leave« i »Slow Learner« vidljivo obojene jazz utjecajem i bliže su Franku Sinatri no Marku Knopfleru što, između ostalog, znači da se u njima u prevelikoj mjeri osjeća nedostatak njegove božanstvene gitare. Napokon, u »Heavy Up« se prenoseći nam simpatičnu i bezopasnu ljubavnu svađu vrlo uspješno okrenuo i plesnom reagge zvuku stvorivši možda i jedini potencijalni hit albuma.
Nedvojbeno, 69-godišnji Knopfler ostao je dosljedan sebi pa i dalje stvara glazbu koju voli ne čineći pri tom ustupke. Svakako, bit će onih koji će reći da je 14 pjesama i 71-minuta previše te da bi album bez funky i jazz pjesama bio bolji, a neki će zamjeriti i male Knoplerove »posudbe« poput »Macarene« (!) u uvodnom dijelu »Good on You Son« ili »Rock On« Davida Essexa u početku »Back on the Dance Floor« u kjojoj ima i tragova pjevanja a la Bryan Ferry. No, sve te primjedbe Knopfler miče u stranu onog trenutka kad zasvira svoju gitaru jer sam taj čin i prosječnu pjesmu čini itekako slušljivom i dobrom.

Komentari

komentara