Bit će svakakvih reakcija na novi Muse album. Grupa koja ima mnogo fanova sklonih čvrstom rock izrazu, albumom »Simulation Theory« možda je ipak malo previše zagazila na područje elektronike i synth zvukovlja.


No, kako to kod njih, točnije pjevača i tekstopisca Matta Bellamyja biva, sve je to napravljeno s razlogom. Naime, Muse su bend koji od početka karijere (debi album »Showbiz« objavili su 1999.) kroz svoju glazbu, stihove i atratktivne koncerte upozorava na negativnosti suvremenog svijeta, a nastavili su to raditi i na svom osmom studijskom albumu koji se temelji na ideji kako svi mi, u stvari, živimo u simuliranoj virtualnoj stvarnosti koju su stvorili nama neshvatljivo razvijeni umovi. Tu teoriju dobro nam znanu iz sjajne filmske trilogije »Matrix«, smatra Bellamy, posebno potvrđuje ova naša današnjica puna digitalne tehnologije pa je stoga i izbor glazbenog izraza morao biti bliži suvremenoj stvarnosti, a to pak znači puno više korištenja zvukova koji stižu iz takvog svijeta. I otuda tako puno syntha, beatova i elektronike.

 

Muse
Na svu sreću nije ta »modernost« u potpunosti ubila rock jezgru jer se agresivnost i ritam čvrstog rock izraza itekako osjeća u nizu pjesama pa je konačan rezultat album koji, često i unutar jedne pjesme, nudi oba ta spomenuta temeljna glazbena izraza dotičući se u svojih pedesetak minuta potpuno raznovrsnih područja kao što su synthpop, krautrock, industrial rock, electro pop, funky, heavy metal, stadionski rock, klasične balade, akustika… Da bi se sve to provarilo, pa i prihvatilo, na album treba gledati kao na konceptualnu cjelinu, odnosno kao na još jednu uspješnu Bellamyijevu priču o budućnosti koja ovog puta nije tako mračna i teška kao ona kojoj smo svjedočili na prethodnom sjajnom albumu »Drones« (2015.) omeđenom predviđanjem mračne apokaliptične budućnosti.
Sam je Bellamy rekao kako je srž ideje albuma pretvaranje fantazije u realnost pri čemu glazbeno, pa i vizualno kroz do sada objavljene video spotove te naslovnicu albuma, zaziva osamdesete i to stoga kako bi ustvrdio kako je ono što je osamdesetih bila tek tema SF filmova i literature, danas postalo stvarnost. Tako već uvodna »Algorithm« glazbom zaziva Bowiea iz berlinske faze i grupu Kraftwerk kombinirajući sintesajzere i moćni zvuk ritam mašina, gudače i gitarističke solaže s porukom kako su algoritmi evolulirali i potčinjavaju nas pa je vrijeme za rat sa stvarateljem, ma tko on bio. Ta se mračna slika nastavlja i u puno plesnijoj, gotovo diskoidnoj »The Dark Side«, kao i prvoj čvršćem rocku bliskoj »Pressure« koja o pritiscima svakodnevice govori kroz dominaciju gitara i bubnja da bi potom u temi »Propaganda»suvremeni svijet utemeljen na propagandi o svemu što postoji ismijali kroz za njih ipak pomalo nezamisliv fukky soul pristup glazbi pri čemu Bellamy nastoji što više oponašati – Princea!

Funky metal žestica

Suprotna tome je funky metal žestica »Break It to Me« u kojoj ima i industrijskog rocka, ali i orijentalnih zvukova, klasičnih DJ scraching poteza te malo rapu bliskog brbljanja, a sav taj košmar idealno odgovara tekstu o civilizaciji utemeljenoj na lažnim vijestima. Korak dalje ide odlična »Thought Contagion« napisana krajem 2017. godine nakon preseljenja sastava u Los Angeles i Bellamyijevih negativnih iskustava sa svijetom američkih medija u kojima on vidi veliku mogućnost »duhovne zaraze« pri čemu se naslovom poziva na znanstvenika Richarda Dawkinsa koji je širenje negativnih ideja putem medija poistovjećivao s virusnim zarazama. Hip hop i rock iz te mračne pjesme pretvara se u još mračnijoj »Blockades« u svojevrsni space rock zvuk s puno elemenata electro udara i priču o čovjeku koji se najviše živim osjeća kad – ubija!

Art cover
Naslovnicu albuma izradio je Kyle Lambert koji se proslavio naslovnicama za odličnu TV seriju »Stranger Things«, a pri izradi je poštivao želju grupe o oživljavanju ikonografije osamdesetih pa se lako uočavaju posvete SF hitovima osamdesetih, filmovima kao što su »Back to the Future«, »Ghostbusters«, »Max Headroom« ili »Teen Wolf«

Ipak, nije sve tako mračno kako govore spomenute pjesme. Štoviše, razloga za borbu i promjenu stanja je puno i o tome, primjerice, govori »Get Up and Fight« u kojoj im pomaže Tove Lo i koja kroz kombinaciju čiste plesne disco elektronike i rockerski žestokog refrena poručuje kako je ljubav jedina stvar za koju se iplati boriti. Još je bolja, jeda od najboljih na albumu, »Dig Down«, koja je osvrt na Brexit i izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a te poručuje da se nikad ne treba predati te da čak i kad misliš da je sve izgubljeno treba »nastaviti duboko kopati« pa ćeš naći vjeru. Sve to izrečeno je opet kroz raznovrsne glaszbene okvire u kojima »suživot« ostvaruju jaki electro beatovi, gudači i dobar vokal koji pjeva čistu gospel/soul melodioznu liniju pri čemu Bellamy na trenutke podsjeća na Bona. Na tom tragu vjere i borbenosti je i završna »The Void«, tipična balada koja se uz ritam mašinu i čvrstu electro podlogu te povremene gudače pretvara u završnu buntovničku himnu.

Digitalna rapsodija

Nemoguće je ne istaći pjesmu »Something Human« koja je potpuno drugačija od svega na albumu, i glazbom i tekstom. Kroz stih »I need your love and something human« (Trebam tvoju ljubav i nešto ljudsko) Bellamy šalje poruku o tome što nedostaje svijetu digitalnog doba, a za glazbu je odabrao klasične akustične gitare utemeljene na folk rocku i poletni ritam koji, uz tekst, na album baca puno svjetlosti i optimizma zbog čega »Simulation Theory« nije mračan poput prethodna tri konceptualna albuma grupe Muse. Naravno, bit će dosta onih kojima se ova »electro promjena« neće dopasti. Točno je i to da je sytha zaista malo previše jer bi, da nema te očito umjetne podloge, album svojim žestokim ritmom uspješno prenio mračnu sliku današnjice. No, isto je tako točno da je Bellamy ispričao još jednu zanimljivu, smislenu i cjelovitu priču, svojevrsnu digitalnu rapsodiju prepunu eksperimentiranja s različitim glazbenim izrazima potvrdivši se kao zanimljiv autor te tektopisac i glazbenik koji od rock glazbe traži nešto više. Čak i kad to nije čista rock glazba.

Komentari

komentara