Punih polja stoljeća nakon što je davne 1969. godine objavio svoja dva prva albuma – »Neil Young« i »Everybody Knows This is Nowhere« – kultni kanadski rocker Neil Young podario nam je svoj trideset i deveti studijski album kojim pokazuje kako se – nije puno promijenio.

Naravno, to se može tumačiti i negativno i pozitivno, ali je u slučaju ovog albuma to svakako plus jer Young, uprkos godinama, i dalje s glazbene strane zvuči uvjerljivo i snažno, a idejno je i dalje na pozicijama uvjerenog borca za ideje šezdesetih, ponajprije one vezane uz borbu za zaštitu prirode i zaustavljanje njenog prekomjernog iskorištavanja. A da bi što jače, dojmljivije i uvjerljivije iskazao svoje stavove, ovaj 73-godišnji glazbenik za pedesetu obljetnicu izdavanja svojih prvih solističkih albuma odabrao je ekipu s kojom je davne 1969. godine napravio album »Everybody Knows This is Nowhere«.

Naravno, riječ je o njegovoj čuvenoj pratećoj grupi Crazy Horse iz koje su i danas, pedeset godina kasnije, s Youngom zasvirali bubnjar Ralph Molina i basist Billy Talbot, a umjesto tadašnjeg gitarista Dannyja Whittena, tu je briljantni Nils Lofgren, gitarist Spreengsteenovog E Street Banda, ali i gitarist koji je već dugo član Crazy Horse postave i koji je s Youngom surađivati počeo još 1970. godine na sjajnom albumu »After the Gold Rush«. Ova se ekipa iznimnih glazbenika na dva-tri tjedna povukla u Rocky Monutains te za svega 11 dana snimila – mahom kroz izvedbe uživo – album nazvavši ga, po državi snimanja, »Colorado«.

Duh 1960-ih

Zbog odabrane ekipe i načina rada album u deset pjesama i pedesetak minuta glazbe nudi u punom smislu riječi duh davnih šezdesetih i tadašnjeg garage i blues rocka, odnosno u nekim trenucima zvukove čvrstog rocka zbog kojih je Young devedesetih bio obožavan od strane grunge i alter te indie rock svijeta. Dakle, sve ono što klasična rock postava (dvije gitare, bas, bubanj) može ponuditi, naći ćete na ovom albumu pri čemu mjesta ima ne samo za rock čvrstinu, već i za nježnije i smirenije trenutke. Središnja tema Youngovih stihova – a to traje već jako dugo i možda ga je zaista trebalo slušati – vezana je uz nova upozorenja o teškoj ekološkoj situaciji u kojoj se svijet nalazi.

Najočitije o tome govori skladba »She Showed Me Love« u kojoj je priroda podignuta na razinu živog bića koje može i pokazati ljubav na što upućuje i naziv ove gotovo 14 minuta duge pjesme uobličene u klasični rock šezdesetih s puno gitarističkih solaža Nilsa Lofgrena te mantričnim ponavljanjem naslova u završnih čak sedam minuta ove pjesme u kojoj Young kritizira iskorištavanje prirode i hvali sve mlade aktiviste koji to nastoje spriječiti. Na istom je valu lijepa ekološka balada »Green Is Blue« u kojoj kroz uspješnu igru riječi govori o tome kako je priroda tužna jer nismo učinili toliko toga koliko smo trebali pri čemu je vrlo uspješna završna poetska slika polarnog medvjeda koji pluta na santi leda »iz nekog drugog vremena«. Young nudi i drastični recept kako to promijeniti pa u žestokom garage rocku »Shut It Down« revolucionarno poručuje kako sve iskorištavajuće sustave koji postoje treba isključiti, uništiti i – krenuti potpuno ispočetka! Ekološkim porukama Young je simbolično posvetio otvaranje i zatvaranje albuma pa tako ploču otvara Coloradu posvećena folk rock balada srednjeg tempa »Think of Me« s nizom lijepih slika prirode, a kraj albuma je idilična, nježna i pastoralna »I Do« u kojoj poručuje slušatelju kako vjeruje u njega jer u borbi za očuvanje prirode moramo biti jedinstveni.

Poruka Trumpu

Uz skretanje pažnje na ekološke probleme Young se osvrće i na druge negativnosti suvremenog društva pa u čvrstoj i na blues te garage rock temeljima izgrađenoj »Help Me Lose My Mind« priznaje kako bi volio da mu netko pomogne da sve zaboravi i to zato jer je stanje tako loše, a u još boljoj »Rainbow of Colors« kroz himničnu stadionsku rock baladu srednjeg tempa iznosi antitrumpovsku poruku protiv građenja zidova te podsjeća na staru Ameriku u kojoj su sve boje mogle živjeti zajedno. Duh revolucionarne ‘68 koje je Young bio dio, živi u ovoj pjesmi i kroz Trumpu upućenu završnu poruku koja glasi »No one’s going to whitewash those colours away«.

Kao i obično kod Youngovih albuma, manji dio pjesama posvećen je i njegovom osobnom životu pri čemu su ovog puta to dvije nježne ljubavne pjesme (»Milky Way« i »Eternity«) posvećene glumici Daryl Hannah s kojom je prošle godine stupio u brak, a isto je tako i vrlo osobna »Olden Days« posvećena oživljavanju starih prijateljstava i prisjećanju na zlatne i lijepe dane mladosti. No, kao što je bio itekako zanimljiv i prije pedeset godina kad je imao tek dvadeset i koju, tako je stari Young zanimljiv i danas kad je u već popriličnoj starosti pa, dojam je, ne treba žaliti za mladošću jer itekako puno toga, bar s ove umjetničke strane, može pružiti i u jeseni svog života. »Colorado« to potvrđuje na izuzetno uvjerljiv način.

 

Komentari

komentara