Pod stare je dane – već mu je sedamdeset i jedna – legendarni kanadski rocker Neil Young postao ovisan o izdavanjima novih albuma. Istina, on je to uvijek volio raditi pa ih je od 1969. godine do danas objavio već 37, ali ritam objavljivanja pojačao je u posljednjih osam godina tijekom kojih je objavio osam studijskih i jedan live album.

 

Naravno, u takvoj hiperprodukciji dogode se i odlični trenuci poput prošlogodišnjeg »Monsanto Years«, ali ima i eksperimenata koji su bliži promašajima poput »Le Noise« iz 2010. i »Storytone« iz 2014. godine. Nažalost, baš u tu skupinu treba svrstati i najnoviji Youngov rad, album »Peace Trail« koji i na prvo i na deseto slušanje djeluje, s časnim izuzecima, površno i nedovršeno. Nije to stoga jer je album nastao u svega četiri dana u studiju Shangri La Ricka Rubina u Malibuu, već stoga što je Young s dva suradnika – kultnim bubnjarom Jimom Keltnerom i basistom Paulom Bushnellom – većinu materijala ostavio tek na razini skica i početnog uvježbavanja. Naravno, oni koji u svemu vide nešto dobro, kao i oni koji su zbog velike ljubavi prema Youngu nekritični, u tom će načinu rada vidjeti iskrenu spontanost i pozitivnu rokersku sirovost, ali će i oni teško moći priznati da većina pjesama, točnije njih čak sedam, djeluje kao da se na njima tek počelo raditi. Potvrđuje to i podatak da je većina materijala snimljena iz jednog ili najviše dva pokušaja! One pjesme kod kojih je ta površnost izbjegnuta, vrlo su dobre pa je žal za potencijalno vrlo dobrim albumom veća, tim više što i tih sedam »skica« ima potencijal odličnih pjesama.

Jednolično i dosadno

Štoviše, početak je izuzetno obećavajući. Prekrasna naslovna »Peace Trail« donosi onog starog dobrog Neila Younga iz šezdesetih i sedamdesetih, a to znači odličnu kombinaciju akustičnih i električnih gitara, dobre rifove, ugodnu melodiju i sjajan tekst u kojem slušamo o dvojbama i strahovima već vrlo zrelog čovjeka koji se ne može priviknuti na promjene i najradije bi se vratio u djetinjstvo i mladost, a za Younga to znači u ljepotu prirode njegove rodne Kanade. Takve divne trenutke spoja dobre melodije, svirke i teksta poput ove pjesme nude još samo odlična »Glass Accident« utemeljena na ružnim iskustvima Youngovog nedavnog razvoda braka te vrlo dojmljiva »Terrorist Suicide Hang Gliders« kojom kroz podnošljivo glazbeno zaleđe nemilice udara po u svijetu sve očitijoj ksenofobiji i mržnji prema ljudima s tim »čudnim imenima« koji se doseljavaju u susjedstvo.
Da su ostale pjesme na ovoj razini, album bi bio remek-djelo. Nažalost, sve je ostalo na razini melodijskih kontura i u preostalih sedam pjesama uglavnom slušamo Younga kako pjeva i svira gitaru, sve to pokušava pratiti Keltner te tu i tamo i Bushnell, a problem je u tome što je ritam uglavnom jednoličan i na razini dječjih pjesmica utemeljenih na ponavljanju, melodije su sakrivene, a solaže vrlo rijetke pa sve skupa postaje dosadno, pogotovo kad su pjesme duže. Od potpune katastrofe te pjesme, kao i obično, spašavaju mahom dobri ili vrlo dobri tekstovi koji još jednom potvrđuju kako je Young danas, puno više no, primjerice, Dylan, i dalje dijete bunta i protesta, nasljednik duha mitske ’68. Očito je to i iz već spomenutih »Peace Trail« i »Terrorist Suicide Hang Gliders«, a prava šezdesetosmaška, ali s uporištem u sadašnjosti, je »Indian Givers« koja govori o nedavnom uspješnom prosvjedu američkih Indijanaca i zelenih aktivista (sudjelovao je i Young) protiv naftnog cjevovoda koji je trebao biti građen u Dakoti, na zemlji koju pripadnici plemena Sioux smatraju svetim. Vrlo je kritična i »My Pledge« kojom, obrađujući razne dijelove povijesti SAD-a – od dolaska jedrenjaka Mayflower pa do Hendrixa i niza drugih mrtvih rock and roll heroja – svjedoči o duhovnoj i moralnoj krizi u kojoj žive današnji Amerikanci koji su jako udaljeni od pionirskog duha prvih doseljenika, kao i rock generacije šezdesetih. »Texas Rangers« jako će razljutiti policajce jer govori o korupciji u tom itekako bitnom dijelu državnog aparata, a isti učinak imat će i predugi protestni walkin talkin dylanovski blues »John Oaks« o policijskoj brutalnosti i »slučajnom« ubojstvu ekoaktivista. Vrlo je zanimljiva i završna »My New Robot« u kojoj uz korištenje elektroničkog vokodera, kojeg je koristio još 1982. godine na neuspješnom albumu »Trans«, prenosi zanimljivu priču o liku koji je nakon prekida s djevojkom naručio ženu robota iz trgovine Amazon.

Najslabiji u karijeri

Možda je za razumijevanje ovog albuma najbitnija pjesma »Can’t Stop Workin’« u kojoj iskreno progovara o svom radoholičarstvu nudeći time i odgovor na pitanje čemu ovakav album. Da je umjesto cijelog albuma Young odlučio objaviti singl s tri spomenute odlične pjesme, bio bi to ne samo odličan potez, već i jedna od najboljih singl ploča u njegovoj više od pola stoljeća dugoj karijeri. Nažalost, umjesto toga objavio je cijeli studijski album koji spada u red najslabijih u dugom nizu njegovih najčešće vrlo dobrih i odličnih albuma.

Komentari

komentara