Svojim trinaestim studijskim albumom nazvanim »The Punishment of Luxury« britanski synth pop sastav Orchestral Manoeuvres in the Dark u domovini je stigao do visokog četvrtog mjesta liste najprodavanijih albuma čime je nakon 1991. godine i albuma »Sugar Tax« postao njihov prvi album u Top 10, a još je zanimljivije da su na Bilboardovoj ljestvici nezavisnih te dance/electronic albuma u SAD-u osvojili prva mjesta!

Naslov albuma odabran je po nazivu istoimene slike talijanskog slikara Giovannija Segantinija, a sve skupa je, kako je pojasnio pjevač i vođa grupe Andy McCluskey, metafora za suvremeni život koji nas često, zbog toga što previše imamo i živimo u izobilju, kažnjava nedostatkom humanosti i ropstvom materijalnom kojeg nismo ni sami svijesni.

Kritika suvremenog čovječanstva

U skladu s tim OMD, a to su i dalje Andy McCluskey i Paul Humphreys koji su grupu osnovali davne 1978. godine, većinu stihova dvanaest novih pjesama posvetili su kritici suvremenog čovječanstva, od naslovne i uvodne u kojoj konstatiraju kako zbog obilja u kojem živimo potpuno pogrešno mislimo da smo slobodni pa do »What Have We Done« u kojoj se pitaju kamo smo to dospjeli u utrci za ugodom i novcem koji je donosi. No, najoštriji su u odličnoj »Kiss Kiss Kiss Bang Bang Bang« u kojoj je nježna synth podloga potpuna suprotnost tekstu u kojem konstatiraju kako su i Mao Tse-tung i Uncle Sam svijet prodali za zaradu, ali onaj koji to razumije neće pristati na njihove »ideale« pa im zato poručuju »Fuck you and your theory, Nothing you do can get near me«.

Drugo područje kritike, ujedno i konstantna tema gotovo svih njihovih albuma, je prevlast svijeta tehnologije, često opasna za čovjeka i njegove osjećaje. O tome govore odlična »Isotype« s tvrdnjom kako je sve oko nas digitalizirano i izmjenjeno pa, poput likova iz kultne filmske sage Matrix, ne vidimo pravu sliku svijeta, već onu koju nam stvaraju mediji i tehnologija.

Taj proces čak i pojedince pretvara u ljude bez osjećaja »Robot Man« (»There’s a hole where your heart should have been«), a do svega toga dolazi zbog želje za što većom zaradom o čemu sjajno govori minijatura »Precision & Decay« koja iznosi ironičnu, gotovo religijsku pohvalu svijetu strojeva i industrije da bi u još dojmljivijoj »La Mitrailleuse« maničnim ponavljanjem jednog jedinog stiha – »Bend your body to the will of the machine« – Predaj tijelo volji stroja – praćenog mitraljeskom vatrom i digitaliziranim zvukom priču o tehnologiji koja vodi u dehumanizaciju doveli do vrhunca. Uz loše strane sadašnjosti i budućnosti OMD se, kao i na svojim ranijim radovima, znaju okrenuti i ljubavi pa nam i ovom prilikom nude dvije takve pjesme koje su možda i ponajbolji trenutci albuma – »One More Time« je najhitoidniji trenutak, a sjajna »Ghost Star« najkompleksnija s uspješno izraženom čežnjom za uživanjem u ljubavi.

Pozivanje na uzore

Sve spomenuto McClusky i Humphreys uglazbili su na svoj prepoznatljiv način, a to znači da im je u prvom planu za njih tipična odlična i zavodljiva melodija koja zahvaljujući njihovom umijeću korištenja sintesajzera i orgulja djeluje grandiozno i euforično, ponekad filmski melodramatično, ponekad religijski duhovno. Svemu tome treba dodati i znani visoki McCluskeyev glas, pop pitkost u refrenu te povremena pozivanja na uzore poput grupe Kraftwerk u pjesmi »Isotype« ili Depeche Mode u »What Have We Done«. Ukratko, OMD su objavili za ovu vrstu glazbe još jedan vrlo dobar album koji, kao i njihovi raniji radovi, svjedoči svojevrsnom paradoksu. Naime, OMD su među oštrijim kritičarima tehnologije i njenog napretka, a karijeru su izgradili baš na – korištenju (glazbene) tehnologije!

Ipak, da nije njih kao pojedinaca, ne bi bilo ni ovako lijepih melodija pa treba reći da, bar za sada, roboti nisu pobijedili čovjeka.

 

Komentari

komentara