Album »Head Carrier«, šesti studijski rad bostonskih indie rock ikona devedesetih, sastava Pixies, pokazuje kako je njihov nedavni diskografski povratak imao smisla.

Podsjetimo, desetak godina nakon raspada (1993.) Pixiesi su se 2004. godine iznova okupili te više od desetljeća samo nastupali na koncertima i povremeno objavljivali singl ili EP izdanja da bi 2014. godine sve to sabrali i dodavši tom materijalu nekoliko novih pjesama objavili sasvim solidan album »Indie Cindy« koji im je poslužio za novu svjetsku turneju u okviru koje smo ih vidjeli i u Hrvatskoj. Dvije godine kasnije evo i novog, ovog puta baš pravog studijskog albuma na kojem prvi put nema basistice Kim Deal umjesto koje taj instrument opet svira djevojka, ovog je puta to Paz Lenchantin.

Naravno, »Head Carrier« nema (niti može imati jer godine ipak čine svoje) snagu, uvjerljivost i žestinu njihovih malh remek djela kao što su »Surfer Rosa« (1988), »Doolittle« (1989) i »Bossanova« (1990), ali nudi dovoljno privlačnosti, uvjerljivosti, emocija i već dokazanog sviračkog umijeća da zadovolji ne samo njihove vjerne fanove, već i prosječnog ljubitelja indie i alt rocka. Kroz 12 novih pjesama (ukupno 33.47 minuta) Black Francis i ekipa nude kolaž raznih glazbenih izraza koji ih privlače još od debitantskog albuma i kojima pristupaju vrlo relaksirano i opušteno pa je konačan rezultat nepretenciozan album koji je ugodan za slušanje baš zbog neobaveznog pristupa kojem je, čini se, jedini cilj bio dobro se zabaviti kroz trominutne tipične pop i rock pjesme.

Oni za koje su Pixiesi bili ponajprije agresivni gitaristički band najviše će voljeti spojem grunge žestine i pop melodioznosti u naslovoj pjesmi i temi »Oona«, punk i metal spajaju se u »Baal’s Back« u kojoj horror tematikom i načinom pjevanja Black Francis duhovito oponaša Briana Johnsona iz sastava AC/DC, a prva za singl odabrana pjesma «Um Chagga Lagga« neobičan je spoj rockabillyija i punka i to bez gotovo imalo melodioznosti pa je sve što ostaje – totalna žestina. Sjajni gitaristički indie alt rock s puno melodioznosti nude izvrsne »Classic Mascher«, »Bel Esprit« i »Plaster of Paris«, a novovalnu razigranost naglašenu njima dragim surf rockom nudi za koncerte idealna »Talent«, dok će ljubitelji nježnijih trenutaka uživati u gitarama bogatoj »All I Think About Now« te posebno u sanjivoj i harmonijama bogatoj završnoj »All the Saints«.

Pristup tekstovima koje najčešče piše Francis i dalje je isti, a to znači da su teme raznovrsne, a ton najčešće prepun blage ironije i cinizma. Iako su Pixies američki sastav puno su popularniji u Europi koja je čest gost u pjesmama ovog albuma pa je tako naslovna »Head Carrier« (pojam se odnosi na svece koji svoju odsječenu glavu nose u rukama) vezana inspiracijom uz crkvu St. Denis u Parizu, a lutanja Europom spominju i »Bel Esprit« te »Um Chagga Lagga«.

»Classic Mascher« duhovita je priča o tipičnom kicošu koji izgledom i ponašanjem osvaja ženska srca, »Talent« ismijava snobizam i kritizira seksualno iskorištavanje onih koji kreću pod svjetla pozornice ili u svijet umjetnosti, »Might As Well Be Gone« dojmljivo obrađuje slutnju sigurnog rastanka i pomirenost s tim jer je ionako ljubavi nestalo, »All the Saints« odlična je posveta svim dragim ljudima kojih više nema, a rock tradiciji skloni slušatelji radovat će se svakako činjenici da u »Tenament Song« povikom »Hey, man« i načinom pjevanja Francis odaje počast Davidu Bowieu i njegovoj pjesmi »Suffragette City«. Za fanove grupe najbitnija pjesma ipak je »All I Think About Now« koja s dominatnim pleterom solo gitara koje dojmljivo isprepliću solaže višeg tonaliteta u stvari predstavlja oproštajno pismo grupe bivšoj basistici Kim Deal, a glavni vokal u toj je pjesmi Paz Lenchantin čime je, izgleda, stavljena točka na i kad je riječ o toj priči.

Sve u svemu dečki i cura iz Bostona nastavljaju svoju priču i ponudili su nam zvuk utemeljen na nostalgiji dana kad su bili zakon. U novim se pjesmama može naći puno poveznica s ranijim njihovim radovima, ali to samo po sebi nije ništa loše jer sve skupa djeluje dovoljno a la Pixies da bi bilo prihvatljivo svima koji su ih voljeli i vole. Pa čak i ne samo njima.

Komentari

komentara