U skupinu poznatih rock izvođača – Rolling Stonesi, Metallica, Sting… – koji su ove godine nakon poprilično duge stanke objavili novi studijski album, svakako treba svrstati i britansko-američki rock sastav Pretenders koji su, kao i Metallica, punih osam godina čekali da im prethodni album »Break Up Concrete« dobije nasljednika.

Istina, budući da je od originalne postave na ovom albumu samo pjevačica Chrissie Hynde koju prate glazbenici iz sastava The Arcs producenta Dana Auerbacha, čini se da je »Alone« više njen solo album, no album njenog matičnog sastava. No, kad ga je već sama objavila pod imenom grupe – nek’ joj bude. Sličan potez Hynde je povukla još 1990. kad je bez ostalih članova, ali pod imenom grupe, objavila album »Packed!« što je pak dovelo do toga da službenoj kritici nije baš pretjerano točno jasno koji je ovo album grupe po redu – ako je jedini kriterij ime, onda je ovo već jedanaesti album Pretendersa, a ako treba gledati i glazbenike koji su te albume radili, onda je deveti album »Break Up Concrete« njihov posljednji studijski rad, a »Alone« je već treći studijski same Chrissie Hynde!

No, u osnovi to je nebitno iz jednostavnog razloga što je »Alone«, tko god da ga je radio, jako dobar album.

Svježina i provokativnost

Naravno, najzaslužnija za to je Christine Ellen Hynde koja punih 35 godina nakon odličnog debitantskog albuma Pretendersa još uvijek piše odlične pjesme i još bolje pjeva, a iako joj je punih 65 godina bez imalo muke uspijevalo zadržati onu za nju i Pretenderse tipičnu novovalnu svježinu i provokativnost pa će u 12 novih pjesama i 46 minuta glazbe uživati moći ne samo njihovi brojni fanovi, već i svi koji vole zvuk rocka šezdesetih (čak i pedesetih) i doba novog vala. Zasluge za to pripadaju svakako i odličnom producentu Danu Auerbachu, poznatijem kao dijelu čuvenog rock dvojca The Black Keys, koji je u svojim nešvilskim studijima uz pomoć svog sastava iskusnih country rock veterana zvanog The Arcs itekako pomogao Hyndeovoj da složi novi očaravajući kotel dobrih stihova i glazbe.

Da će nova Pretenders/Hynde priča biti dobra, jasno nam je već nakon uvodne, ujedno i naslovne skladbe albuma. »Alone« je pitki, poletni i plesni garažni blues s pomalo prljavim zvukom gitara, privlačnim saloon-bar pianom i odličnim vokalom što sve odlično odgovara pjesmi u kojoj se slavi sloboda samačkog života u kojem ni za što nikome posebno ne odgovaraš, niti bilo što kome trebaš pojašnjavati pa nije nimalo čudno da Chrissie Hynde sve skupa prati povicima »I Like It!«.

No, zaključiti na temelju te pjesme kako će album biti himna takvom načinu života bilo bi pogrešno. Naime, slijedeći davno uspostavljeno pravilo iskrenosti u svojoj poeziji Hynde oslikava i onaj dio vlastite stvarnosti koji nije tako lijep pa žestoka novovalna »Gotta Wait« dobro ukazuje na problem usamljenosti, a u duhu Stax soula i zvuka pedesetih (za što je zaslužan kralj twang gitare Duane Eddy koji svira gitaru) još bolje iskazuje čežnju za ljubavlju koja nikada neće biti uslišana.

Folk-rock serenada

Slična joj je, u duhu šezdesetih s podosta latino i bossa nova ritmova izgrađena klasična ljubavna tužaljka »One More Day«, a ljubitelji balada itekako će moći uživati u mračnoj i pomalo morbidnoj »Death Is Not Enough«. No, vrhunac ovog tamnog dijela albuma nedvojbeno je ispovijedna i vrlo pjevna »I Hate Myself« koja kroz srednji ritam i iznova odlične gitare donosi iskaze nezadovoljstva samim sobom zbog niza stvari koje je mogla napraviti bolje.

Naravno, Chrissie Hynde nikad nije bila plačljivica pa kao protutežu, uz već spomenutu naslovnu »Alone«, album daje i niz pjesama koje slave život i nude brdo pozitivnih osjećaja. »Let’s Get Lost« s puno nježnosti i erotike u glasu govori o potrebi izdvajanja iz svijeta i uživanja u ljubavnom činu, »The Man You Are« glazbeno u duhu šezdesetih poručuje muškarcu kako osim ljubavi i iskrenosti ne mora nuditi ništa posebno, »Blue Eyed Sky« je divna folk-rock serenada namijenjena muškarcu očiju boje neba, a odlična, soul zvukom obojena »Roadie Man« tipična je Chrissie Hynde erotska provokacija u kojoj ovog puta opisuje seks s dečkom iz ekipe koja ih prati na koncertima. Ta je tema inače rezervirana samo za muški dio rock svijeta, ali Hynde to, kao i obično, ne poštuje. Ako mogu oni – može i ona!

Na kraju albuma je pomalo netipična »Holy Commotion«, razigrana i rasplesana uz podosta zvuka sintesajzera za cilj valjda ima »ubiti« bilo kakve loše vibracije i poručiti kako je, na koncu, život ipak lijep.

Dvije godine nakon vrlo dobrog debitantskog albuma »Stockholm« Chrissie Hynde opet nam je, ovog puta pod nazivom Pretenders, podarila pažnje vrijedan album potvrdivši kako spada u red onih pravih istinskih rock autorica čija nam glazba i stihovi mogu uljepšati i obogatiti stvarnost.

Komentari

komentara