Četiri godine nakon što su albumom »…Like A Clockwork« po prvi put u svojoj karijeri zauzeli prvo mjesto na američkoj top ljestvici najprodavanijih albuma te oduševili i kritiku i publiku, američki stoner rock sastav Queens of the Stone Age, najprepoznatljiviji po svom vodećem članu, pjevaču i gitaristi Joshu Hommeu, vraća se u vrhove top ljestvica.

Sedmim studijskim radom, pločom »Villains«, Homme nastavlja ono što je vrlo uspješno radio na prethodnom albumu – iznosi zabrinjavajuće stavove o svijetu koji ga okružuje. I dok je na prethodniku pogled na svijet i život bio određen posljedicama opasne bolesti i iskustva bliske smrti, sad je stanje manje dramatično i glazba manje agresivna, ali je sve skupa i dalje dovoljno dojmljivo da grupu održi na visokoj razini vrijednosti koju su dosegli u posljednjih dvadesetak godina koliko traje njihova nazočnost na rock sceni.

Sporija vožnja

Ublažavanju žestokog rock izraza svoj je doprinos ovom prigodom nedvojbeno dao i čuveni producent Mark Ronson znan ponajprije kao vrstan soul i funk producent. Na sreću ljubitelja čvrstog zvuka ovog sastava, Ronson ih nije smirio i zauzdao, mada je očito kako ih je ispolirao i »isfunkirao« usmjerivši njihov stoner rock izraz ka plesnijem, pitkijem i melodioznijem zvuku. To je, dojam je, sasvim dobra kombinacija jer Hommeovi analitički i sve više refleksivni stihovi traže rock »vožnju« u nešto manjoj brzini, ali opet ne i pretjerano usporavanje, jer onda ne bi bili dovoljno snažni.

Andreas Neumann
Da nastavljaju tamo gdje su stali s »…Like A Clokwork«, ali da će ponuditi i nešto novo, uočljivo je već u uvodnoj pjesmi »Feet Don’t Fail Me« koja psihodeličnim uvodom baš i ne podsjeća na uobičajen zvuk ove grupe, ali vrlo brzo nakon tog uvoda kreće žestoki rock ritam s puno funk rock rifova i tekstom koji svjedoči o spoznaji prolaznosti, posebno uočljivoj u tome da više ne možeš raditi sve što si nekada radio te da se želje i mogućnosti (pre)često mimoilaze. Ili, kako to Homme kaže – glava mi je u oblacima, noge u blatu. Uvodna žestica poprilično duguje zvuku sedamdesetih do čega je najvjerojatnije došlo zbog druženja Hommea i Iggy Popa koji su prošle godine objavili zajednički album, a to prisjećanje na zvuk rocka drugog dijela sedamdesetih godina prošlog stoljeća uočljivo je potom i u odličnoj blues rock temi »The Way You Used to Do«, zanimljivoj »Hideway« te pogotovo u glam rockom oplemenjenoj »Un-Reborn Again« u kojoj po uzoru na Lou Reeda Homme niže sličice iz polusvijeta velegrada.

Palac gore

Oni koji traže stare Queense svakako će uživati u robot rock ritmu manične »Domesticated Animals« koja uspješno iskazuje pobunu protiv postojećih društvenih vrijednosti i želju za revolucionarnim promjenama, dok još žešća i na punk izraz čvrsto uključena »Head Like a Haunted House« sjajno iskazuje košmarno stanje svijesti. Potpuno suprotan primjer – ali samo kade je riječ o zvuku, a ne i kvaliteti – je odlična »Fortress«, najnježniji i najosobniji trenutak albuma, pjesma kroz koju Homme progovara o onima (pa i sebi!) koji bijeg od nesklone stvarnosti pronalaze u građenju emocionalnih zidova prema svijetu što im, na žalost, ne donosi neku posebnu sigurnost. Dvije završne skladbe – »The Evil Has Landed« i »Villains of Circumstance« – dodatna su potvrda da su QOTSA izbačeni s putanje stoner rocka te da sada stvaraju kompleksniju i zahtjevniju, mada i dalje vrlo bučnu glazbu. Zanimljiva je posebno pri tom baš završna u kojoj uz poziv kako si ne smijemo dozvoliti da zbog prilika što nas okružuju budemo negativci, Homme i društvo stvaraju snenu prog rock pjesmu koja možda najavljuje njihove daljnje glazbene iskorake i skretanja koja se vjerojatno neće dopasti njihovim ortodoksnim pristalicama, ali će ih oni koji su s njima odrasli (i ostarjeli) najvjerojatnije razumjeti i prihvatiti.

 


Ukratko, sedmi studijski album grupe Queens of Stone Age njihov je najplesniji i najpitkiji, a vjerojatno će postati i najkomercijalniji album. No, unatoč tom blagom pripitomljavanju stoner rock zvijeri, tu su još uvijek ubitačni rifovi, čvrste i dominatne bas linije te pulsirajući ritam bubnjeva. I to je, u osnovi, sasvim dovoljno za palac gore za devet novih skladbi i 48 minuta glazbe albuma »Villains«.

Komentari

komentara