Stih iz uvodne pjesme novog studijskog albuma Roberta Planta »The fire’s still burning« iliti »Vatra još uvijek gori« na najjednostavniji način opisuje dojam kojeg slušatelj doživi nakon preslušavanja »Carry Fire«, jedanaestog solo albuma Roberta Planta, vjerojatno i najboljeg u njegovoj 25 godina dugoj karijeri solo pjevača u koju je krenuo dvije godine nakon smrti bubnjara Johna Bonhama, smrti koja je označila kraj postojanja grupe Led Zeppelin u kojoj je u dvanaest godina rada Plant stekao status rock božanstva i najboljeg svjetskog rock pjevača.

Iako se u doba Zeppelina smatralo kako je pokretačka snaga grupe briljatni gitarist Jimmy Page, post Zeppelin razdoblje pokazalo je kako je baš Plant bio daleko više od pukog seks simbola vrhunskih vokalnih mogućnosti. Cjelokupna njegova solo karijera (prvi album pod nazivom »Pictures at Eleven« objavio je 1982. godine) pokazivala je kako je riječ o autoru koji iskreno i duboko promišlja glazbu istražujući i daleko van granica hard rocka koji ga je učinio super zvijezdom. »Carry Fire« nova je sjajna potvrda toga, album koji će jednakom snagom oduševiti ljubitelje Zeppelina, štovatelje Plantove sklonosti world music ritmovima, kao i mlađe slušatelje sklone elektronici i crossover pristupu glazbi. Sve te različitosti Plant na novom albumu nudi na iznimno kvalitetan način pa nije čudno da je album odmah po izdanju skočio do trećeg mjesta britanske ljestvice najprodavanijih albuma i doživio sjajne kritike.

Duh Zeppelina

Jedanest novih pjesama Plant i njegov sjajni prateći sastav Sensational Space Shifters smjestili su u 49 minuta pri čemu je prvi dio albuma »naslonjen« na Zeppelin ostavštinu što se uočava već u uvodnoj »The May Quuen« koja ne samo naslovom, već i razigranim akustičnim folk rock oblikom zaziva kultnu »Stairway to Heaven« iz čijeg je jednog stiha (»It’s just a spring clean for the May Queen) izvučen naslov pjesme koja i stihovima, kao i čuveni joj uzor, dodiruje mistiku, ali na jedan vitalni i hedonistički način, dakle bez onog pomalo prijetećeg mraka koji se uvijek osjeća u Stepenicama prema nebu. Duh Zeppelina još je uočljiviji u »New World« koja zbog stihova koji opisuju dolazak prvih kolonizatora na obale SAD-a neizostavno traži poredbu s kultnom »Immigrant Song«, ali za razliku od čuvenog uzora koji je slavio vikinška osvajanja, ova je pjesma manje žestoka i puno melodioznija, ali i – kritičnija. Naime, doseljenici su prikazani tek kao prethodnica kolonizatora koji će uništiti jednu civilizaciju i netaknutu prirodu.

Slijedi prekrasna »Season’s Song« čiji se akustični početak razvija u zvučnim zidom bogatu i raskošno orkestriranu ljubavno-mističnu baladu srednjeg tempa iznimno ugodnu za slušanje, a isto važi i za erotikom i nostalgijom nabijenu »Dance with You Tonight« u kojoj se Plant protiv prolaznosti bori malo sjećanjima, malo uživanjem u onome u čemu još može uživati. Dio albuma vezan uz Zeppeline kraju privodi odlična društveno kritična »Carving up the World Again… A Wall and Not a Fence« kroz koju Plant blues rock izraz koristi kako bi opleo i po pokvarenim političarima nacionalistima, ali i po neukom narodu koji ih sluša.

Orijentalna blues molitva

»A Way with Words« svojim jazzy početkom najavljuje promjenu glazbenog stila koji uskoro klizi u kombinacije u kojima se u ovoj pjesmi o prolaznosti, pravoj caveovskoj baladi, iščitavaju elementi psihodeličnog i eksperimentalnog rocka. Naslovna »Carry Fire« svojevrsna je orijentalna blues molitva koja zvukovljem Maroka i propovjedničkom mističnom notom opet budi Zeppeline (»Kashmir«), ali i Plantov solo rad, dok »Bones of Saints« uz sjajnu kritiku religijskog militarizma i isticanja činjenica da novac danas vlada svime, pa i vjerom, nudi jednostavan rock izraz, bliži možda britanskom rocku devedesetih, no Zeppelinima. »Keep It Hid« će ljubitelji Zeppelina brzo preskočiti, ali oni koji vole glazbu novijeg datuma bit će oduševljeni Plantovim i sposobnostima pratećeg mu sastava da na jednom mjestu slažu elektroniku, sintesajzere, električne blues gitare i funky zahvate. Sličan eksperimentalni pristup, ali uz puno rockerskiji pristup, uočljiv je i u dojmljivoj »Bluebirds over the Mountain« u kojoj mu glasom pomaže prekrasna Chrissie Hynde iz Pretendersa. Obradi ovog rockabilly hita Ersela Hickeya iz 1958. godine Plant i Hynde pristupili su tako da originalu sliče samo u refrenu, a sve ostalo je čvrsti psihodelični i eksperimentalni folk rock u kojem čak ima i natruha industrijskog rocka! Za kraj Plant ostavlja psihodeličnu »Heaven Sent« s pesimističnom porukom kako anđeli danas na Zemlji nemaju što raditi jer je sve previše pokvareno.

Sve u svemu novi album Roberta Planta na tragu je odličnog pred tri godine objavljenog studijskog albuma »Lullaby and … the Ceaseless Roar« u okviru turneje kojeg smo ga i vidjeli u Puli. Bilo bi divno kad bi Plant opet navratio te uz Rogera Watersa koji u Hrvatskoj gostuje 6. svibnja još jednom dokazao kako za prave umjetnike i glazbenike godine ne znače puno. Naime, Watersu su 74, Plantu je 69, a oba su ove godine objavljenim albumima pokazali da, kako smo to već rekli na početku, vatra još uvijek gori!

Komentari

komentara