Novi, deveti po redu studijski album Rogera Daltreya, kultnog pjevača britanskog rock sastava The Who, još je jedan od dokaza kako je i koliko rock prošlost lijepa i bogata.

– Ovo je povratak na sam početak… U dane kad smo svirali soul pred malim brojem ljudi u crkvama. Sada, desetljećima kasnije, ja soul mogu pjevati sa svim iskustvom koje je potrebno za tu vrstu glazbe, rekao je Daltrey najavljući svoj novi studijski album, prvi nakon punih 26 godina koliko nas dijeli od njegovog posljednjeg studijskog rada, ploče »Rock in the Heads« iz 1992. godine. Istina, u tom se razdoblju Daltrey javljao kao gost i suradnik brojnim drugim izvođačima pa je, primjerice, pred četiri godine u suradnji s Wilcom Johnsonom, sjajnim gitaristom sastava Dr. Feelgood, objavio odličan album »Goin’ Back Home«. No, isključivo njegovih studijskih albuma nije bilo što je, potpuno je jasno nakon ovog novog albuma nazvanog »As Long As I Have You«, velika šteta.

Stari, klasični soul

Širok je krug onih koje će ovaj album oduševiti. Ponajprije će u njemu uživati svi koji vole stari, klasični soul, a ništa protiv neće imati ni svi koji vole retro rock, posebno ljubitelji samog Daltreyja i grupe The Who. Svima njima Daltrey nudi 11 novih kompozicija od kojih na njih čak sedam gitaru svira Pete Townshend pa je stoga ovo u velikoj mjeri album s potpisom grupe The Who, što se nikako ne smije zanemariti s obzirom na njihov legendarni status i utjecaj na razvoj rock glazbe. To što je svoj povratak u prošlost više vezao uz soul, no uz čvrsti rock kakvim su se The Who proslavili, Daltrey je pojasnio već spomenutom rečenicom o samim počecima svoje fasciniranosti suvremenom glazbom kad ga je kao tinejdžera privlačio ponajprije – soul. Da bi odao svoje poštovanje toj glazbi i tom dobu svog života Daltrey je napravio pažnje vrijedan odabir pjesama drugih autora, dodao dvije svoje i napravio zaista dobar album.

Puno simbolike

Uvodna, ujedno i naslovna ljubavna »As Long as I Have You« puna je simbolika jer je riječ o plesnoj i razigranoj soul rock komibinaciji koju je još 1964. godine hitom učinio Garnet Mimms, a The Who je izvodili u počecima svog postojanja dok su se još zvali High Numbers. Istu simboliku nudi i »Where Is a Man to Go?« koju je pod nazivom »Where Is a Woman to Go?« 1964. godine na svojoj turneji izvodila tada već poznata Dusty Springfield kojoj su te godine prateći sastav na turneji bili – The Who!

Roger Daltrey

Prekrasan melodiozni soul sa sjajnim back vokalima (četiri »gospel« sestre McCrary – Regina, Beverly, Alfreda i Deborah) i moćnim Daltreyevim vokalom (povremeno podsjeća na Joea Cockera!) potom čujemo u nizu nježnih, baladičnih i sentimentalnih pjesama koje je Daltrey volio kao mladić – »I’ve Got Your Love« Boza Scaggsa, »Out of Sight, Out of Mind« grupe Five Keys te »The Love You Save« Joe Texa. Svaka od ove četiri pjesme idealna je za trenutke nježnosti i opuštanja, a oni koji vole brže ritmove više će svakako uživati u više k funk zvuku i čvrstom R&B ritmu okrenutim »Get On Out of the Rain« znanoj iz verzije grupe Parliament, odnosno Stevie Wonderovoj »You Haven’t Done Nothing«.

Poruka kćeri

Određena odstupanja od ovog retro soul zvuka Daltrey čini kroz izvrsnu »How Far«, pjesmu Stephena Stillsa koja najviše od svih podsjeća na zvuk grupe The Who pa će njihovim fanovima biti i najdraža. Slično odstupanje uočljivo je i u jako dobroj »Into My Arms«, obradi čuvene pjesme Nicka Cavea kroz koju Daltrey pokazuje svoje velike vokalne mogućnosti, a na tom baladičnom tonu s naglaskom na snagu i posebnost njegovog vokala izgrađena je i završna raskošno filmski baladična »Always Heading Home«. No, najemocionalniji trenutak albuma, bar za samog Daltreya, svakako je lijepa »Certified Rose« u kojoj iznova koristeći elemente soul nasljeđa, posebno gudače, šalje poruku ljubavi svojoj kćeri Rosie.

Svakako treba reći da su za vrlo dobru glazbu stvorenu na ovom albumu zaslužni i Mick Talbot koji je klavijature svirao u sastavima Dexys Midnight Runners i The Style Council, gitarist Sean Genockey te producent Dave Eringa znan i po radu s grupom Manic Street Preachers. Ova je ekipa itekako pomogla Daltreyu da ostvari željeno i na jedan način podigne spomenik soul glazbi. Naravno, najbitniji u cijeloj toj priči ipak je sam Roger Daltrey koji na omotu albumu možda i izgleda kao stariji gospodin (već su mu 74!), ali moćni glas i dalje je tu i godine mu nisu naštetile.

Komentari

komentara