Ry Cooder, jedan od najboljih svjetskih gitarista u povijesti suvremene glazbe, često je kroz studijske albume znao glazbom i tekstom obrađivati zasebne teme, a učinio je to i na novom, šesnaestom po redu, studijskom albumu nazvanom »The Prodigal Son«.

Kako se već i iz naslova može naslutiti ovog je puta riječ o religijskoj tematici, a svoje viđenje vjere Cooder je ovog puta iznio koristeći njemu drage glazbene idiome kao što su blues, gospel, country, soul i bluegras. Naravno, svi koji vole ove glazbene pravce, čak i ako nikad nisu čuli za Coodera, mogu nabaviti ovaj album jer kult status ovog genijalca jamči kvalitetnu svirku i vrhunski odrađen posao.

Temelj albuma

Temelji albuma, kako je sam Cooder rekao, stvoreni su 2015. kad je bio dio turneje country and bluegrass pjevača Ricky Skaggsa, njegove žene Sharon White i grupe the Whites. Niz gospel pjesama koje su tada izvodili motivirali su ga da toj vrsti glazbe posveti cijeli novi album od ukupno 11 novih pjesama pri čemu su tri potpuno nove i autor im je Cooder, a osam su obrade pjesama drugih autora. Album otvara prekrasna »Straight Street« kojom je grupa Pilgrim Travelers hit imala davne 1952. godine, a Cooderova verzija priče o preobraćaju griješnika u vjernika iznimno je ugodna i nježna kombinacija country zvuka s gospelom koja na samom početku poziva na slušanje albuma. Na istom tom valu meloidizne nježnosti je i sjajna »You Must Unload« pjesma Alfreda Reeda, odličan spoj gospela, folk i country zvuka u pjesmi koja se kroz klasičnu metodističku himnu pretvara u vrelo oštru kritiku svih onih koji se ne ponašaju u skladu s pravilima kršćanstva. »Harbor of Love« u originalu Stanley Brothersa datira iz sredine šezdesetih u Cooderovoj verziji slavi Spasitelja na način springstinovskih akustičnih balada znanih s kultne »Nebraske«, a »I’ll Be Rested When The Roll is Called« te posebno odlična završna »In His Care« klasične su bluegrass country gospel poskočica pri čemu su svojom himničnošću i ritmom idealne za zborno pjevanje i završetak albuma, odnosno koncerta.

Oštra kritika društva

Za najoporije trenutke albuma zaslužan je legendarni blues majstor iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, čuveni Blind Willie Johnson čije je pjesme »Nobody’s Fault By Mine«, te »Everybody Ought To Treat A Stranger Right«, Cooder obradio držeći se temeljnih postavki starinskog bluesa i dodajući im svoju gitarističku magiju te malo psihodelije. No, među ponajboljim trenucima svakako su baš Cooderove pjesme u koju svakako treba uključiti i tradicionalnu naslovnu »The Prodigal Son« koju su Cooder i njegov sin Joachim kao producent zaista učinili svojom u čemu im je svakako pomogao i tekst koji od većine ostalih pjesama odstupa i time što u njemu klasična priča o rasipnom sinu koji će se prije ili kasnije preobratiti, pokajati i vratiti u stado, ovdje mijenja te okvire jer se rasipni sin ne okreće vjeri, već – glazbi! Prigušena svjetla, zadimljeni prostore i glasna, glasna glazba jedino su svjetlo koje on vidi, pjeva Cooder spominjući i kultnog country gitaristu Ralpha Mooneya.

Ry Cooder

S tekstualne strane najbolji trenutak je »Jesus and Woody« u kojoj uz laganu podlogu tex-mex gitara slušamo priču o tome kako se Isus obraća legendarnom američkom protestnom folk pjevaču Woodyju Guthrieju, kaže mu kako su njih dvoje sanjari i kako se mora pojaviti netko tko će se boriti za bolji svijet jer je ovaj sada ugrožen pojavom mržnje i fašizma. Više je no očito kako Cooder misli na Trumpa, a poruka je podvučena izborom meksičkog glazbenog ozračja koje, zasigurno, Trumpu baš nije pri srcu. Politički angažman i iznošenje stavova za Coodera nisu ništa novo još od 2005. i albuma »Chavez Ravine«, a na ovom albumu kritici društva i nekih stvari koje mu se ne sviđaju okreće se i u »Shrinking Man« kojom kritizira proces globalizacije podsjećajući zvukom na Chucka Berryja u njegovim srednje brzim klasičnim rock and roll pjesmama, da bi potom u »Gentrification« satirično kroz kombinaciju afro ritmova i kalimba progovorio o siromaštvu i želji bogatih da budu još bogatiji.

Povratak korijenima

Nedvojbeno, šest godina nakon što se na albumu »Election Special« okrenuo blues rocku, folku i protestnim pjesmama, Ry Cooder sada se vratio još dalje u svoju prošlost, točnije zvuku s kojim je na samom početku sedamdesetih krenuo u glazbene vode – starinskom bluesu, gospelu, bluegrassu i folku. U skladu s tim je i naslovnica koja je u retro duhu s crno-bijelom fotografijom snimljenom tamo negdje iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. No, retro u ovom slučaju nimalo ne smeta jer je u pitanju Ry Cooder, čovjek koji od početaka svoje karijere glazbu prošlosti pretvara u nešto što je svevremensko.

Komentari

komentara