Kad smo već pomislili da je malo zastranio obradivši prošle godine cijeli album Taylor Swift, slavom ovjenčanu pop ploču »1989«, američki kantautor Ryan Adams novim je solo albumom, šesnaestim u svojoj diskografskoj solo karijeri koja traje od 2000. godine, opet oduševio i nedvojbeno učvrstio možda za nekog i poljuljane pozicije.

Naime, »Prisoner« je nedvojbeno jedan od njegovih ponajboljih albuma, i to baš u onoj vrsti glazbenog izražavanja kojom je postao i poznat, a to znači da »Prisoner« nudi pregršt americane, alt country zvukovlja i akustičnih balada, a sve to »podvučeno« je prisjećanjem na osamdesete koje su mu, kako je i najavljivao, bile uzor pri radu na ovom albumu. Pritom je Adams spominjao grupe AC/DC, ELO i Brucea Springsteena, a nakon preslušavanja jasno je da je ponajviše na umu imao Bossa i njegov mračno ispovijedni album »Tunnel of Love« iz 1987. godine. Ima li se na umu tema novog Adamsovog albuma, taj je izbor logičan. Naime, Springsteen je na jednom od svojih neopravdano podcijenjenih albuma iskazao tugu, bol i šok koji je doživio nakon razvoda braka s glumicom Julianne Phillips, a Adamsov »Prisoner« obrađuje posljedice rastave Adamsa i njegove donedavne supruge, pjevačice i glumice Mandy Moore, većini znane kao nositeljice glavne uloge u aktualnoj seriji »This Is Us«.

»Breakup« album

Zbog toga je »Prisoner« još jedan u nizu sve popularnijih tzv. »breakup« albuma, odnosno ploča koje govore o posljedicama kraha višegodišnjeg zajedničkog bračnog života. Baš svaka od 12 novih Adamsovih pjesama, a ukupno ih je napisao i snimio 27, no dvanaest je odabrano za album, izravno je vezana uz opise osjećaja koji su njime vladali u tom mučnom razdoblju, tamo od prvih trenutaka spoznaje kako se brak urušava pa preko traumatičnih iskustava razvoda do pomalo košmarnog života kojim živi nakon tužnog i ružnog kraja veze, odnosno iskustva koji je sam nazvao »ponižavajućim i jebeno užasnim«. Jednostavnim stihovima s isto takvim rimama Adams na pomalo sirov, ali vrlo dojmljiv način iznosi svoje osjećaje ukrašavajući ih pitkim i slušljivim melodijama utemeljenim ponajprije na akustičnim gitarama kojima povremeno dodaje nenametljiv i za osamdesete tipičan zvuk sintesajzera, odnosno čvršče rock rifove idealne za tadašnji i današnji stadionski rock.
Svoj mračni spomenar sjećanja Adams otvara snažnom arena rock baladom »Do You Still Love Me?« koja počinje zvukom sintesajzera koji uskoro nadjačavaju prilično žestoki hard rock rifovi koji više no na AC/DC (što je Adams vjerojatno želio) podsjećaju na soft hard rock grupe kao Boston. Pjesmu stvorenu za radijske postaje i uvodni video/singl nastavlja naslovna »Prisoner« u kojoj priču o tome kako je dugo bio zarobljenik njene ljubavi pripovijeda kroz glazbene okvire puno bliže americani i ranim radovima grupe R.E.M. da bi se potom u »Doomsday« okrenuo jednostavnom adult oriented rocku s puno dobro ugođenih prštećih gitara koje prati usna harmonika i sintesajzer koji možda sve skupa malo previše skreće u vode popa. No, zato je »Haunted House« jedan od ponajboljih trenutaka albuma. Sjajna balada Springsteenovog ugođaja kao da je sišla s Bossovog »Tunnel of Love«, a isto se može reći i za još bolju »Shiver and Shake« koja ozračjem i ritmom namjerno podsjeća na veliki Springsteenov hit »I’m on Fire«, samo što je kod Gazde sve puno putene žudnje i želje za lijepom a nedostižnom ženom, dok Adams drhti ne od erotske čežnje, već tuge i očaja zbog odlaska voljene.

Bol i patnja

Akustična folk balada »To Be Without You« po mnogočemu je temeljna pjesma albuma jer od naslova pa do odličnog stiha »Svaka je noć samotna i duža od prethodne« sjajno prenosi osjećaj poraženosti i izgubljenosti posebno naglašen čestim ponavljanjem stiha »Ništa više nije važno«. »Anything I Say To You Now« čvršći je srednjestrujaški rock s opet dobrim stihom koji kaže »Osim zbogom, sve što ti kažem bit će laž«, a ispovjedna i u većem dijelu akustična »Breakdown« vrlo dobro opisuje potpuni, ponajprije psihički slom. Gotovo čista joj je suprotnost »Outbound Train«, najbolji trenutak albuma, pjesma očigledno rađena po uzoru na Springsteena svojom ritmičnošću, energijom i tekstom najavljuje svojevrsno izlječenje, izlazak iz mjeseci boli i patnje i povratak životu. »Broken Anyway« još je jedan u americana zvuk uobličen trenutak spoznaje kako drugačije sve skupa nije moglo završiti no rastavom, a »Tightrope« je još jedna odlična akustična balada sa sjajnim saksofonom dok završna hitoidna »We Disappear« u kojoj gitare malo vuku na Princea i »Purple Rain« donosi točku na i konstatacijom – nestali smo, iščeznuli, nema nas više. No, ostao je album. I to jako dobar, ploča na kojoj Adams sam svira sve instrumente, a u konačnom zvuku svakako je bitno pomogao ugledni producent Don Was. Ipak, svega toga ne bi bilo da nije bilo Mandy Moore pa je i ovaj album dokaz kako bol i patnja mogu izroditi vrijednosti koje će ih nadići.

Komentari

komentara