Nakon što su 2017. godine privukli pažnju debitantskim albumom »Sno sna« dvojac Seine i svojim je drugim studijskim radom, albumom »22« izazvao pozitivne reakcije kod ljubitelja alter rocka i alter glazbe općenito.

Dvojac i dalje čine Ivan Šćapec i Dimitrij Petrović, a na novom su albumu kroz sedam skladbi ponudili 35 minuta mahom čvrstog rock izraza obogaćenog dodacima iz nekih drugih glazbenih žanrova te mračnom, ciničnom i ironičnom minimalističkom lirikom kojoj je cilj kroz mali broj stihova stvoriti mračno i negativno raspoloženje, ismijati te na svoj način provocirati.

Nedvojbeno, Seine su originalan dio suvremene rock scene cjelokupne regije, ali svakako nisu band za radijske programe jer je njihov zvuk najčešće agresivan, oštar, ponekad i neugodan. Naravno, to ne znači da su nekvalitetni. Naprotiv. Samo ovo nije glazba za baš svačije uši.

Potvrđuje to već uvodna »Nebo« u kojoj gitare paraju i režu, bubnjevi tuku, a visoki Šćapecov vokal bliži tonalitetima novovalne pjevačice Lene Lovich, no klasičnih rock pjevača daje svoj doprinos mračnom ozračju izvikujući kakako »tamo gore nije nebo, nego ništa«, odnosno »ništavilo koje ljudima smeta pa su ga nazvali – nebo.«. Tematski je središnja tema albuma novac, iliti pare kako ga u nekoliko navrata nazivaju.

U »Novče« uz odlične gitare prepune električnog bijesa i kaosa iz kojih izvire namjerno monotona i hipnotizirajuća noise agresivnost slušamo »antihimnu« novcu i krađi da bi u »Pitaju« kroz akustični okvir koji nimalo ne zauzdava agresivnost ironizirali sami sebe stihom »Pitaju me zašto samo radiš pjesme o parama, gdje su one lijepe stare pjesme o ljubavi, ljuba, ljuba, ljubavi«.

A zašto tih pjesama o »ljuba, ljuba, ljubavi« nema saznajemo u »Paresu« u kojima tvrde kako su pare »sito na koje idu misli, sitne misli« da bi taj negativan stav o materijalističkom pristupu životu uokvirili darkerskim, noise i industrial rock pristupom koji je dobar na albumu, a sigurno još i bolji na koncertu. Napokon, kraj priče o parama je kabaretski trenutak »Treba« sa zaključkom kako »treba imat para« jer »bez para nema života.«

Seine 22

Nakon četiri pjesme o novcu Seine za kraj čuvaju dvije najduže i najkompleksnije pjesme. Gotovo devet minuta duga »Borovnica« sva je u atonalnom kontra ritmu i donosi nam košmar zvukova okrenutih eksperimentalnom, psihodeličom i noise rocku pri čemu osjećaj neugode pojačava namjerno stvoren nonsens tekst pun nabacanih i uglavnom smisleno nepovezanih stihova, a isti pristup nastavljaju i u sedam mimuta dugoj »El Zlo«, samo što su kaotičnost i košmar u slučaju završne pjesme realizirani kroz trip hop okvire pune ritmičnih elektro dodataka sa strane koji pjesmu čine u određenom dijelu slušljivom i plesnom za klupske prostore.

Po riječima dvojca Šćapec/Petrović ovaj su album sami producirali, svirali i miksali, a veliki doprinos dao je i Ivan Grobenski u aranžiranju pjesama. Album je sniman krajem 2018. i početkom 2019. godine u studiju »Radost« i po svemu predstavlja rad neobično zanimljivog dvojca kojeg je zaista teško svrstati u bilo kakve okvire što se dobro i vidi iz odrednica koje im daje diskografsko okruženje i glazbena kritika nazivajući ih alternativni noise/trip-hop/psychodelic bend, odnosno freak-folk-punk-trip-hop duom.

Komentari

komentara