Više od tri godine, što je najduže u njihovoj karijeri, trebalo je brazilskoj heavy metal atrakciji Sepultura da nakon albuma »The Mediator Between Head and Hands Must Be the Heart« objavi novi studijski rad, četrnaesti njihov album pod nazivom »Machine Messiah«.

Na prethodnom albumu mega dugog naziva bili su motivirani čuvenim SF klasikom dvadesetih i tridesetih, filmom »Metropolis« (1927.), a i na novom su albumu okrenuti distopijskoj i apokaliptičnoj tematici pri čemu je tekstopisac i gitarist Andreas Kisser na ideji za ovaj album radio, po vlastitom priznanju, godinama. Središnja tema vezana je uz, kako je Kisser sam rekao, »robotizaciju suvremenog društva« koja će u desetljećima što dolaze postati još gora i opasnija. Mračna slika budućnosti u kojoj vladaju strojevi prenijeta nam je kroz priču o kultu koji religijski obožava tehnologiju i strojeve, a jedini koji svijet može spasiti od te dehumanizacije je Bog koji je – kiborg, dakle i sam stroj!

Sporiji no ranije

Tu priču Kisser, Derrick Green (pjevač), Paulo Jr. (bas) i bubnjar Eloy Casagrande ispričali su ponajprije kroz svoj temeljni trash metal izraz, ali i uz velike dodatke nu metala i hardcore punka te a njih već tipične glazbene eksperimente u okviru kojih čujemo flamenco, brazilski chorro, thrash, prog rock, power metal, hard rock… Štoviše, možda više no ikada – pogotovo usporedimo li ovaj album s radovima grupe dok su u njoj djelovali osnivači, braća Max i Igor Cavalera – Sepultura se iz voda čvrstog i teškog metala približila hard rocku što će najvjerojatnije razočarati njihove ortodoksne ljubitelje koji će reći kako je ovo daleko od energije i žestine koju je grupa nekada imala. I zaista, sporiji su no ranije, ali to samo po sebi i ne mora biti loše jer uvođenje elemenata prog rocka i eksperimentiranje nije tako napadno da bi odbilo većinu njihovih starih fanove, a opet je dovoljno privlačno da skrene na njih pažnju i onima koji baš ne vole trash ili nu metal zbog prevelike agresivnosti tih oblika metal glazbe.

Fanovima dovoljno

Takav bi utjecaj zasigurno mogao imati jedini instrumental na albumu, pjesma »Iceberg Dances« koja će za neke biti najbolja, a za duge najgora pjesma albuma. Uz klasične hard rock solaže a la Ritchie Blackmoore i odličan ritam ova skladba nudi i jazz te flamenco dodatke, kao i plemenske bubnjeve što je čini potpuno drugačijom od većine njihova rada, a slično se može reći i za instrumentalni, gotovo dvije minute dugi uvod u odličnu temu »Alethea«, kao i dojmljivu naslovnu »Machine Messiah« koja bi, da nema režećeg Greenovog trash metal vokala, mogla proći kao čvrsti hard rock. U »Phantom Self« početak je orijentalna glazba, bubnjar potom ritam diže u brazilski marakutu stil, ali pjesma ipak plovi čistim čvrstim metal vodama, kao i odlična melodramatična »Sworn Oath« s odličnim instrumentalnim uvodom i kasnijom metalu primjerenom agresivnošću. Hardcore punk, kojem je grupa okrenuta više baš nakon što je Green preuzeo mjesto frontmana, itekako se čuje u »I Am the Enemy« i »Vandals Nest«, a za Sepulturu najtipičniju glazbu čujemo u »Resistant Parasites«, »Silent Violence« i vrlo dobroj završnoj »Cyber God«.

Naravno, uspoređivati ovaj album s erom Sepulture u doba braće Cavalera baš i nema smisla, a postavi li se »Machine Messiah« u okvire osam albuma nastalih nakon njihova odlaska iz grupe, onda spada u red solidnih ostvarenja kojima sadašnja postava pokazuje kako je, unatoč težnji ka eksperimentiranjima, ipak zadržala temeljni duh razbijača iz Belo Horizontea. Fanovima dovoljno.

 

Komentari

komentara