Rock priča ovog početnog dijela 2019. godine nedvojbeno je američka tridesetosmogodišnja kantautorica Sharon Van Etten, pjevačica koja je s dosadašnja četiri albuma izgradila status ikone kod ljubitelja indie folk rocka, pogotovo kod onih sklonijih mračnijem caveovskom ispovjednom pristupu i melankoliji.

Njen peti studijski rad pod nazivom »Remind Me Tomorrow« donosi bitno promjenu stila kojemu su u srži i dalje melodiozni folk i rock temelji, ali su pjesme ovog puta zaogrnute plaštom elektronike i psihodelije koji će vjerojatno odbiti dio njenih dosadašnjih štovatelja, ali isto tako privući znatan broj novih, pogotovo onih mlađe dobi i sklonijih kombiniranju elektronike, psihodelije i rocka.

Moderniji pristup

Tako umjesto do sada u njenom stvaralaštvu ipak prevladavajućih gitara, sada slušamo zvuk u kojem gitare ni slučajno nisu nestale, ali su u prvom planu klavijature, syntesajzeri, ritam mašina i uočljivi dodiri eletronike koji »lutaju« od plesnog ritma do obala psihodelije i ambijentalnog zvuka. Veliku pomoć u toj preobrazi Van Etten je dao poznati producent John Congleton koji itekako ima rock senzibiliteta jer je radio s, primjerice, grupom The Decemberists ili sjajnom Angel Olsen, ali i s kod kritičara omiljenom St. Vincent koja mu je vjerojatno poslužila kao temelj za pristup glazbi Sharon Van Etten. No, sve rečeno ni slučajno ne znači da je »Remind Me Tomorrow« bilo kakav dance album. Naprotiv. Zahvaljujući indie i rock temeljima te sjajnim autoričinim stihovima njen je peti studijski rad itekako okrenut rocku, samo je to drugačiji, moderniji pristup rock glazbi.

Sharon Van Etten

Sharon Van Etten u tu je promjenu ušla ne zbog bilo kakve želje za pomodarstvom, već stoga što joj se u razdoblju od posljednjeg albuma, odličnog »Are We There« iz 2014. godine, u životu dogodilo toliko toga da je kao dokazana umjetnica i vrhunska kantautorica na sve to morala i reagirati na jedan novi način. Konkretno, u posljednje četiri godine doživjela je romantičnu vezu koja je oplemenjena rođenjem njenog prvog djeteta, diplomirala je psihologiju, odigrala u Netflixovoj TV seriji »The OA« zapaženu ulogu, a pojavila se i u završnoj sezoni Lynchovog kultnog serijala »Twin Peaks«. Ljubav, majčinstvo, slava, ali i uočljiv osjećaj prolaznosti, samo su neke od tema o kojima je tijekom tog razdoblja razmišljala i o njima odlučila progovoriti i to, bar kad je o glazbi riječ, na jedan drugačiji način.

Bogata paleta osjećaja

A kad se o stihovima radi tu će njeni stari fanovi ostati zadovoljni. I dalje Van Etten piše odlične stihove, a svaka je pjesma osmišljena kao zasebna priča i nudi bogatu paletu osjećaja. Ipak, postoji i razlika. Na prethodna četiri albuma njena je poezija uglavnom bila puna tuge, boli, melankolije, tame i suza, a novi stihovi – očigledno zbog pronađene ljubavi i bogatstva osjećaja majčinstva – znatno su svjetliji i pozitivniji, mada tu i tamo proviruju i njena tipična desperacija. Uočljivo je to u dojmljivoj uvodnoj koja ne daje prevelike naznake promjene. »I Told You Everything« komorna je balada uz piano i zvučni zid orgulja sa strane u kojoj slušamo par zaljubljenih koji su vezu počeli potpuno iskrenom ispovijedi o prošlost, što je pak tipično za liriku Van Ettenove.

No, već druga i treća pjesma donose brojne glazbene promjene. »No One’s Easy To Love« sa sjajnom porukom kako voljeti nije lako donosi bachovski zvučni zid klavijatura i a la LCD Soundsystem synth post punk pristup donedavno nezamisliv za Van Etten, a »Memorial Day« sva je u mračnim ambijentalnim i psihodeličnim tonovima, kao i dojmljiva ljubavna »Jupiter 4« u kojoj krug utjecaja na glazbu ovog albuma širi na legende kao što su Pink Floyd ili grupa Mercury Rev, odnosno ono što se podrazumijeva pod pojmovima shoegaze i space rock, a zanimljivo je da je pjesma dobila naziv po sintesajzeru koji joj služi da bi stvorila temelje za svoje pjesme!

Sjeta za mladosti

Za one sklonije rocku vrhunac albuma su dvije pjesme posvećene nostalgiji i New Yorku, točnije sjećanju Van Etten na odrastanje u tom gradu. »Comeback Kid« zaziva žestinu novog vala, ili pak kasnijih njujorških sastava poput The Strokes, a izuzetna springstinovska »Seventeen« kroz usporedbu nje kad je imala sedamnaest s današnjim djevojkama te dobi, uspješno budi sjetu za danima mladosti i daje ovom albumu onaj tako potrebni dodir rock žestine i razigranosti. Na tom je tragu sjete bez prevelike tuge i energična, također pomalo springstinovska »Malibu«, posveta i pohvala dugotrajnoj vezi kroz prisjećanje na prve trenutke nevine mladenačke zaljubljenosti.

U završne tri skladbe Van Etten se vraća svom novom izrazu pa ljubavne »Your Shadow« i »Hands« nude synth okvire i elektroniku prožetu psihodelijom, a pun je pogodak završna »Stay« posvećena njenom nedavno rođenom sinu kojem u baladi nježnih tonova obećaje svu ljubav koju mu može dati.

Komentari

komentara