Ako može Bob Dylan raditi pet CD-a s pjesmama Franka Sinatre, valjda mogu ja snimiti jedan dvostruki s pjesmama Guya Clarka, kao da je rekao sjajni američki outlaw country maher Steve Earle te za svoj osamnaesti studijski album odabrao čak 16 pjesama Guya Clarka i napravio album – »GUY«.

Naravno, već i iz odluke da obradi pjesme u Hrvatskoj manje znanog autora, jasno je da ga Earle iznimno cijeni, a povod njihovom posebnom odnosu svakako je činjenica da je Clark za mladog Earlea bio toliko značajan da je 1974. godine krenuo autostopom iz San Antonija prema Nashvilleu s namjerom da upozna Clarka.

Clark ne samo da je primio mladića kojemu je bio uzor, već mu je dao i posao bas gitarista u svojem pratećem bendu te mu potom pomogao naći i posao kao tekstopiscu u Nashvilleu. Tada stvoreno prijateljstvo nastavljeno je cijelog Clarkovog života, a posvetu i sjećanje na prijatelja Earle je na najbolji mogući način izrazio ovim albumom.

Clark je umro u svibnju 2016. godine u 75. godini života ostavivši iza sebe dvadesetak studijskih, live i greatest hits albuma te veliki ugled kantautora koji piše izvrsne tekstove sljedeći tradiciju kultnih country outlaw umjetnika kakvi su, primjerice, bili Hank Williams ili Woodie Guthrie.

Rođen je 1941. godine u gradiću Monahans u Teksasu i ta će velika američka država ostati u središtu njegova rada tijekom cijelog njegovog života iako će dugo živjeti i u Nashvilleu. Zbog njegove sklonosti Teksasu zaradit će nadimak »kralj teksaških trubadura«, a zbog sposobnosti kombiniranja različitih idioma glazbe SAD-a, danas ga se cijeni kao jednog od onih koji su stvorili žanr kojeg zovemo americana.

Originalni pečat

Prijateljstvo i suradnja s drugim country trubadurom, Steveom Earlom, nastavljeno je i nakon za Earlea siromašnih sedamdesetih pa su, recimo, njih dvojica uz pomoć legendarnog Townesa Van Zandta, 1995. godine snimili odličan live album »Together at the Bluebird Cafe« koji je objavljen krajem 2001. godine.

Potom je Steve Earle 2009. godine objavio studijski album »Townes« kojim je zahvalio i glazbeni spomenik podigao Townesu Van Zandtu, jednom od svojih dvaju velikih uzora. Naravno, nakon smrti Clarka, Earle je osjećao potrebu i dužnost da na isti način zahvali i njemu pa je tako nastao album »GUY«.

Cijeli dvostruki album snimljen je uz pratnju Earlove prateće grupe The Dukes u poznatom nešvilskom studiju House of the Blues za manje od tjedan dana, a obrada svih 16 pjesama pokazuje kako je Earle uspio pretvoriti Clarkove pjesme u svoje, odnosno dati im pečat originalnosti pri čemu ipak zadržava duh i daha Clarkeovog autorstva, a to je najviše što se kod albuma ove vrste može postići.

Album nudi niz Clarkovih šire poznatih pjesama. Često obrađivana »L.A. Freeway« iznimno je dojmljiva balada o svijetu siromaštva i teškog rada, »Texas 1947« odiše sjećanjima na djetinjstvo i »čudo« koje je te godine značio dolazak vlaka. »Desperados Waiting for a Train«, znana još iz 1985. godine iz izvrsne obrade grupe The Higwaymen, bolno govori o prolaznosti života, a istoj je temi, ali s podosta ironije, posvećena »The Last Gunfighter Ballad«.

Od nježnijih i baladičnijih pjesama vrhunac je svakako prekrasna gorko ljubavna »She Ain’t Going Nowhere« o nesretnoj ženi koja nakon neuspješne veze odlučuje autostopom otići, ali dobro zna da od lošeg života više ne može pobjeći. Iznimno kvalitetnu izvedbe upotpunjava sjajni prateći vokal Emmylou Harris koja isto tako briljira i u završnoj skladbi albuma, prekrasnoj »Old Friends« u kojoj sudjeluje i Rodney Crowell te niz drugih Clarkovih prijatelja koji, kako to kažu stihovi, sjaje poput dijamanata.

Sjajne balade

Baladičnih i nježnih trenutaka na ovom je pažnje vrijednom albumu ipak više, a u najbolje svakako spadaju pomalo springstinovska u izvedbi »The Randall Knife« s temomom odnosa oca i sina, kao i dvije sjajne ljubavne »Anyhow, I Love you« te »That Old Time Feeling«.

Uz niz sjajnih i odlično izvedenih balada Earle je za album odabrao i nekoliko za ples i zabavu idealnih country poskočica pa tako zavodljiva »Rita Ballou« koju pamtimo iz izvedbe Jacka Ingrama, nudi duhovitu priču o prerasnoj Teksašanki.

»Out in the Parking Lot« čvrsta je rokerski poletna, s gitarama a la Creedence Clerrwater Revival priča o zbivanjima na parkingu nekog western bara s dobrim pićem i živom glazbom, a »New Cut Road« sjajni je veseli, razigrani i totalno rasplesani bluegrass o obitelji Coleman koja bi se najradije nekamo preselila iz Louisianne pa kreće za Teksas.

Tu su još i rasplesane i vesele »The Ballad of Laverne and Captain Flint«, »Heartbroke« kojom je 1982. godine Ricky Skaggs imao hit broj 1 te duhovita i feštarska »Sis Draper«. Sve u svemu – jako dobro.

Iako su nam kantautori poput Stevea Earla uvijek draži kad rade vlastite pjesme, treba priznati da je ovaj Earlov tribute album pun pogodak i da, iako je sav načinjen od pjesama Guya Clarka, djeluje itekako earlovski.

Komentari

komentara